UN 14. srpanj 2013.

I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” A on mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!” Reče mu na to Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.” Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: “A tko je moj bližnji?” Isus prihvati i reče: “Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'” “Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” On odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Nato mu reče Isus: “Idi pa i ti čini tako!”

(Luka 10, 25-37)

 

 

MA, KOGA BRIGA

 

„Suprotno od ljubavi nije mržnja nego ravnodušnost.“

(Elie Wiesel)

 

Što znače izrazi:

„Znate, ja se ne bi štel mešat’.“

 „Nisam vam ja odavde.“

 „Nije to moja briga, ima ‘ko će o tome vodit’ računa.“?

 

Bogat nam je repertoar fraza i alibija kojima od sebe nastojimo otkloniti svaku moguću odgovornost za zbivanja u društvu u kojem živimo.

Od malih nogu djecu generacijama učimo: „Ne zamjeraj se. Šuti. Ma, koga briga. Nije to tvoj problem. Budi ravnodušan.“

Ali što je to ravnodušnost? Indiferentnost? Nezainteresiranost?

To je strano i neprirodno stanje u kojem blijede granice podjele između svjetla i tame, sumraka i zore, zločina i kazne, okrutnosti i milosrđa. Između dobra i zla.

Ali pitamo se je li potrebno ipak ponekad biti ravnodušan kako bi čovjek naprosto ostao „normalan“, kako bi živio bezbrižno i kako bi uživao „u dobrom bokunu, punom žmulu i lipoj pismi“, jer „Ovi je svit, judi moji, poludija. Ma di ovo vodi i šta je mene onda za sve briga?“

Naravno da ravnodušnost zna biti izazovna. Zavodljiva čak. Koliko je samo lakše okrenuti glavu. Koliko je samo lakše kada izbjegnemo sve to što ometa naš biznis, naše snove, naša nadanja, naše interese. A i nije lako kada upadneš u tuđe probleme, u tuđu muku. U nečiju bol i očaj.

Jer ako si ravnodušan prema drugima onda te problemi tvojih bližnjih ne dotiču. Njihova patnja, vidljiva ili nevidljiva, nije tvoj problem. Ravnodušnost reducira onog drugog na čistu apstrakciju.

Samo, postavlja se pitanje, što onda kada se uloge obrnu?

Ljudska ravnodušnost za tuđu bol i patnju jest ono što čovjeka čini nečovječnim. I indiferentnost je, na koncu konca, daleko opasnija od ljutnje, pa čak i mržnje. Ljutnja i bijes znaju ponekad biti i kreativni.

Ljutit, bijesan čovjek, kojemu je „pukao film“, napiše veliki roman, pjesmu, glazbeno djelo. Ili se dohvati dlijeta i čekića pa iskleše skulpturu. Ako ništa drugo onda bijesan čovjek, s motikom u ruci, može ponekad kopati jako dugo.

Ljut i bijesan čovjek učini nešto za čovječanstvo zato što je ljut i bijesan na nepravdu koju vidi oko sebe. Ali ravnodušnost u sebi ne krije ni truna kreativnosti. Čak i mržnja zna iznjedriti nekakav odgovor. I onda se ti protiv nje boriš. Odričeš se svoje mržnje. Potučeš se s njom.

Ravnodušnost ne rađa nikakvim odgovorom. Indiferentnost nije odgovor. Samo okrenuta glava i beskrajna šutnja. Ravnodušnost nikada nije odgovor. Ona nije ni početak. Ona je kraj. I uvijek je saveznik našeg neprijatelja. Uvijek koristi agresoru, a nikada njegovoj žrtvi, čija se bol višestruko uvećava kada se na nju zaboravlja.

„Zauvijek umiru samo zaboravljeni.“

Zatvoreni generali u svojoj ćeliji. Dijete poginulog branitelja. Prognanik bez doma. Nezaposleni otac. Samohrana majka. Izigrani. Prevareni. Ostavljeni. Zaboravljeni.

Ne dati takvim ljudima tračak nade i solidarnosti znači protjerati ih iz ljudskog pamćenja.

A kada im uskratimo, svojom ravnodušnošću, svojom šutnjom, svojim okretanjem glave, njihovu ljudskost, mi smo tada izdali i sebe. I svoju ljudskost. I svoga smo Boga još jednom propeli na križ.

Današnje čitanje govori o Milosrdnom Samarijancu ili o Dobrom Samarijancu. Ova prispodoba je za mnoge jako poznata iako možda nikada Bibliju nisu ni dotakli.

Neobično je važno ne razdvajati ovu parabolu od konteksta u kojem Isus priča ovu priču. Isus razgovara s nekim zakonoznancem koji, po već ustaljenom obrascu, trik pitanjem želi dezavuirati Isusa.

“Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” Isus na pitanje odgovara pitanjem. “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” ovaj zakonoznanac, na svoje vlastito pitanje, Isusu odgovara s dvije najveće zapovijedi o ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Isus sada njemu odgovara: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”

I što je ovdje sporno?

Imamo dva prava pitanja. Imamo dva prava odgovora. I imamo dvojicu koji se međusobno u svemu slažu. Površno gledajući susret između Isusa i zakonoznanca i nije baš nešto.

Ključna je Isusova zadnja rečenica. Isus nije rekao: „Bravo! Ti si prijatelju vrsni znalac Svetog Pisma. Svaka ti čast!“ ne. Isus mu kaže: : “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”

Isus ga potiče na činjenje onoga što on tako dobro pozna kao napisano. Stručnjaci za Bibliju mogu naizust znati svaku njezinu rečenicu ali isto tako mogu promašiti cijeli smisao ako su ravnodušni u primjeni Božje Riječi na svakodnevni život.

Milosrdni Samarijanac ima potrebu učiniti nešto dobro i to bez obzira na posljedice i bez obzira na okolnosti.

Ali mi uporno želimo „ne petljati se“. Svjesni da ne možemo istovremeno hodati objema stranama ceste, kada je Bog u pitanju, mi onda hodamo sredinom ceste. Tu je nekako put najravniji. Tuda mnogi vole hodati. I mnogi su tragovi drugih ljudi vidljivi po sredini puta.

Sredina je sigurna. Ne moraš voditi računa ni o onome s lijeve strane puta, a ni onome sa njegove desne strane. Nema u sredini ni lijevo ni desno. Sredina nije ni dobra ni loša. Sredina je stabilna. Užasno je udobna i ugodna.

Ali sredina, na našu žalost, zna biti jako opasno mjesto.

Zar Isus ne kaže: „Nego vaša riječ neka bude: Da, da – ne, ne. Što je više od toga, od zla je.“ (Matej 5, 37)

Drugim riječima – ne sjedite na ogradi, na dvije sjedalice.

Ne budite ravnodušni. Indiferentni. Nezainteresirani. Odaberite stranu.

Za nas kršćane od presudne je važnosti osloboditi se ravnodušnosti.

I konačno prestati hodati po sredini.

„Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“ (Otkrivenje 3, 15-16)

Na nama je odabir. Ovdje mjesta za ravnodušnost nema. Ni za kompromis.

Ili smo unutra ili smo vani. Ili hodamo s Kristom ili odlazimo od njega.

U ovoj našoj kulturi koja nas potiče na svekoliku ravnodušnost trebamo biti odvažni kada je u pitanju naše poslanje.

Kao ljudi koji nosimo Kristovo ime, kao kršćani, možemo li stvarno dopustiti sebi taj luksuz hodanja kako ovaj naš svijet hoda?

Negdje po sredini? Ravnodušni na sve oko sebe?

 

„Ne budite ravnodušni,

jer je ravnodušnost

smrtonosna za ljudsku dušu.“

(Maksim Gorki)

 

 

Share the Post