Pojavi se tako, s vremena na vrijeme, neka riječ koja jednostavno zatrpa javni, medijski i svaki drugi prostor, pa postane nešto poput modnog detalja koji svi rado nose ili poput mantre koju ponavljaju svi bez obzira na spol, godine, znanje, zvanje, obrazovanje ili stalež…
(Sjećate li se baš riječi „stališ“ koja je pred petnaestak godina okupirala našu jezičnu svakodnevicu, a koju je u optjecaj pustio jedan tada sveprisutni političar, čije je ime i značaj danas zaboravljen i zagubljen u bespućima svih naših i njegovih (neo)zbiljnosti)?
Od prvih minuta ove godine jedna riječ je zavladala i ustoličila se, postala centralna točka sustava oko koje se okreće cijelo društvo, stožina oko koje se na našim gumnima vrtimo, vršimo i pabirčimo zrnja naših života. Za neke ta riječ je jackpot veći od onog europskog što ga je netko od „našijenaca“ ovih dana „uboo“ ni kriv ni dužan, a za druge samo još jedna šaka zavučena duboko u utrobu i potvrđena spoznaja da bi svi pred zakonom možda i bili jednaki kad ne bi bilo jednakijih.
Ta riječ je ZASTARA!
auktor Trpimir Jurkić
A što je to zastara?
Reklo bi se, lagano pitanje, jednostavan odgovor.
Zastara je nekakav aorist, prošlo svršeno vrijeme, zastara je kraj, gotovo, nema više, zastara je vrijeme što je iscurilo, rok trajanja što je istekao, zastara je plijesan i paučina…, „dođe vrijeme, prođe rok…“, parafrazirano bi rekao Šenoa.
I ne bi čovjek imao ništa protiv kad bi o zastari čitao samo na ambalažama prehrambenih i inih artikala ili kad bi je ugledao u vlastitom ormaru, ali ova zastara što se valja Hrvatskom puno je strašnija od modne neosviještenosti ili od želučanih problema nastalih konzumiranjem paštete iz 1983.
A baš tamo, te 1983., jedna zemlja u kojoj se bratstvo i jedinstvo čuvalo poput zjenice oka svog, poslala je svoje „stručne službe“ da jednom neprijatelju naroda i narodnosti te samoupravnog socijalizma, u jednoj garaži u Wolfrathausenu, malenome mjestu u Gornjoj Bavarskoj, nedaleko od Münchena, ispali u čelo pet metaka i k tome ga, zlu ne trebalo, sjekirom u potiljak dokrajči.
Ta temeljitost u obavljanju zadatka pokazala je stručnost u(d)bojica, ali i to da ubijeni nije bio ni prvi, a bogme ni posljednji urezani zarez u drške njihovih „koltova“ ili njihovih sjekira. U Njemačkoj, u razdoblju od dvadeset godina, njih trideset šest.
Tko s metkom u glavi, tko sa sjekirom u čelu, tko s nožem u prsima, tko s žicom oko vrata.
A onda, trideset, četrdeset godine poslije…dođe vrijeme, prođe rok… Zastara!
Tko se nije skrio, magarac je bio!
Riječ obuzima i trese javnost. Odvjetnici je njeguju, stručnjaci se ne slažu, novinari objašnjavaju neobjašnjivo, političari upotrebljavaju prema vlastitoj potrebi…
A kosti pobijenih šute i pojma nemaju što je zastara.
Jer nikad ostarjeli nisu.
Što mislite o civilizaciji koja je stvorila institut zastare za kaznena djela ubojstva, a nije npr. stvorila institut zastare za prekršaj krivog parkiranja? Nema šanse da vam zastari ona uplatnica što su vam je o šajbu prilijepili.
S vremena na vrijeme neke riječi postanu slika vremena i odraz naših fizionomija. Zastara je jedna od tih riječi. Oko nje ćemo se gložiti i složiti. O njoj ćemo raspravljati upinjući svoje intelektualne snage, ulažući znanje, organizirat ćemo znanstvene skupove i okrugle stolove pravnih stručnjaka koji će mudrovati što bi zastara zapravo trebala biti, kad počinje, kad završava, kad se prekida, a kad nastavlja, što je relativna, a što apsolutna zastara, a sve ne bi li izgradili društvo i zemlju vladavine prava.
O pravdi nećemo, ona nije dio ove priče.
A stvar je zapravo jednostavna.
Zastara je neka vrsta odlikovanja nakon dugogodišnje vjerne službe.
Zastara je neka vrsta pravne pomoći u slučaju kad se niste skrili pa ste magarac bili…
Zastara je „licence to kill“ – „dozvola za ubojstvo“ (Bondovski rečeno, kad je već o agentima riječ).
Dakle, sve je dopušteno, samo je bitan dobar tajming. Jer ako zločin počiniš pametno i na vrijeme, i zastara će doći na vrijeme, bez brige. Donijet će je dobar prijatelj, stari drug, doletjet će na krilima besramne politike, na rukama društva koje istinu o sebi skriva kao zmija noge, a svoju savjest već dugo zatrpava poput nuklearnog otpada.
Pitanje je samo, a što to za cijelo jedno društvo znači kad dođe vrijeme zastare?
Ona Šenoina rečenica iz njegove povjestice „Postolar i vrag“, ima i svoj nastavak: „Dođe vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok“!
Kad dođe vrijeme zastare za (ne)djela skraćivanja ljudi za glave, to znači da je na scenu stupio sam Vrag.
I skače li skače!
Štoviše, pleše!