(Marko 1,12-15)

Prva korizmena nedjelja i tema je uvijek Isusova kušnja. Stalno. Ali kada ste posljednji put primijetili koliko je priča evanđeliste Marka o iskušenju kratka? Gotovo da ne postoji. Samo sažetak. Zapravo nema detalja. Samo tvrdnja da se dogodilo.

Nekako je teško govoriti o Isusovom iskušenju kada nema mnogo toga za što bi se čovjek uhvatio. Naravno, mogli biste koristiti Mateja i Luku, ali to su Matej i Luka. I pita se čovjek – „Marko — zašto tako kratko? Zar nije važno? Trebamo li možda obratiti pažnju na nešto drugo?“

Možda Marku iskušenje nije toliko važno, ili je bitno drugačije. Dakle, što je bitno? Postavljajući to pitanje, čini se da moramo izbjeći zamku u koju tako često upadamo razmatrajući pojedine dijelove Svetog pisma kao zaokružene cjeline. Držim to velikom greškom. Biblija je jedna cjelina i sve je u njoj međusobno povezano. Pa tako i Isusov ulazak u pustinju s Isusovim krštenjem u Jordanu.

Isusovo krštenje je neizmjerno važno za Isusovo iskušenje. Bog razdire nebesa. Duh silazi. Duh ulazi u Isusa. Čini se da nijedan otpor iskušenju nije uspješan bez Božje prisutnosti. I u tome leži obećanje i ohrabrenje koje smo i mi na svojem krštenju dobili.
Ne nužno da MI imamo moć obraniti se od iskušenja i odvratiti iskušenje. Ne da smo MI sposobni suprotstaviti se Sotoni u pustinji. Krštenje je jamstvo koje će poduprijeti obrambene zidove da spriječi ono što želi ugroziti naše vjerovanje, naše povjerenje, naš odnos s Bogom.

Sada, kroz sve borbe sa zlom, s onim što nas iskušava, igra se mijenja jer je Bog prisutan. Od nas se ne traži da to učinimo sami, što može biti jedno od glavnih krivih tumačenja odricanja od stvari za vrijeme Korizme.

Bog prekida svaki naš pokušaj kada mi kažemo: “Iako cijenim tvoju pomoć, Bože, ja dalje mogu sam. JA MOGU … .” Ne želimo pomoć. Ne želimo tražiti pomoć. Pomoć je znak nesigurnosti, razotkriva naše slabosti, ali još više, kada je riječ o pitanjima vjere, ukazuje na našu nesposobnost da osujetimo grijeh. Čini se da smo dobri čak i u pretvaranju pred Bogom.

Ali tu bi Isusova kušnja u evanđelju po Marku trebala razbiti naše pažljivo izgrađene svjetove vjere ili barem one koje stvaramo samo za oči drugih. Isus odlazi u pustinju, ne s uvjerenjem u uspjeh, već samo zato što zna da je Bog odlučio pocijepati u komadiće svaku granicu, svaku svjetovnu strukturu, bilo koju doktrinu, koja bi ga odvojila od Oca – od Boga.

On ulazi u pustinju samo s obećanjem Božje prisutnosti. Ne oboružan borilačkim vještinama, ne strategijama samopomoći, ne tehnikama za polaganje testova, već samo njegovim osobnim znanjem zbog Božjih izravnih riječi samo njemu da će Bog biti tu. Uz njega. U pustinji.

Govoriti o Isusovom iskušenju u Marku znači da naš zadatak nije ponuditi popis iskušenja koja su iskušavala Isusa od kojih bismo se tada trebali i MI moći odvratiti.

Govoriti o Isusovim iskušenjima znači skrenuti pozornost na naše najveće iskušenje – napast da mislimo da Bog nije prisutan.
U iskušenju smo vjerovati da je Bog odsutan. Bog je odustao. Povukao se je. Zašto? … pitaju se mnogi. Pitanje je jesmo li mi potpuno svjesni da nismo dostojni Božje ljubavi koju nastojimo priskrbiti sebi nekakvim sebičnim odricanjima od poroka tijekom Korizme. Ako smo iskreni, onda nam je jasno da smo mi sami oko sebe stvorili pustinju, duhovnu pustinju, u koju sada ulazimo svjesni onih mučnih vremena kada Bog, po našem sudu, šuti.

Prve nedjelje u Korizmi treba reći jasno, bez opravdanja, bez ikakve sumnje, da je Bog prisutan u svemu tome. Ne ćemo imati ista iskušenja kao Isus. A imenovanje Isusovih iskušenja kao neke vrste utjehe u našem iskustvu istih implicira da mi možemo proći kroz to, što god to “to” bilo.

Ali, mi govorimo o Isusu. ISUSU!! Dodirna točka nije nužno da je Isus bio kušan. To nije od pomoći. Ja ne mogu biti Isus. Ne, nikako. Ali, mogu pogledati Isusovo iskušenje, kakvo god ono bilo, kakvo god se pokazalo, i reći, Bog je bio tu.

Bog je prisutan. Drugim riječima, što ako se manje usredotočimo na nabrajanje svega onoga što nas dovodi u iskušenje, manje na neke ohrabrujuće riječi da možemo poreći sve te takozvane stvari koje nas žele navesti da stvorimo svoju zlatnu telad, manje na odustajanje od tzv. iskušenja naših života, te se fokusiramo na istinsko poricanje onoga što nas najviše iskušava.

Jer ne zaboravimo mi nikada nismo sami. I mi smo, na svojem krštenju, kao i Isus dobili jamstvo da smo „Dica Božja“ i da će Otac uvijek biti uz nas. I u pustinji našeg života.

“Ti si Sin moj, ljubljeni!“