Šestogodišnji Brandon odluči jednog subotnjeg jutra pripremiti svojim roditeljima palačinke. Uzme veliku zdjelu i kašiku, privuče sjedalicu kuhinjskom ormaru, otvori ga i pokuša izvaditi tešku posudu s brašnom.

Posuda padne i brašno se razaspe na sve strane.

Rukama pokupi jedan dio brašna i stavi ga u zdjelu, doda mlijeka i šećera. Za sobom je, po podu, ostavljao brašnjav trag po kojem je njegova mala maca već ostavila tragove svojih šapica.

Brandon je čitav bio prekriven brašnom i već je pomalo bio i frustriran. Želio je da ovo bude nešto vrlo dobro za mamu i tatu, ali postajalo je sve gore i gore. Pojma nije imao što mu je dalje činiti. Staviti sve to u pećnicu ili na štednjak? A nije znao ni kako se sve to pali i gasi.

Odjednom opazi svoju malu macu kako liže posudu sa smjesom te je pokuša otjerati. Usput gurne karton s jajima koja sa treskom padoše na pod. Mahnito je pokušavao počistiti ovaj veličanstveni nered, ali se oklizne po razbijenim jajima i njegova pidžama postade bijela i ljepljiva.

U tom trenutku ugleda svojeg tatu kako stoji na vratima. Velike krokodilske suze ispuniše Brandonove oči. Sve što je želio bilo je učiniti nešto dobro, ali je napravio užasan nered. Bio je siguran da stižu prijekori, a možda i nešto gore.

Ali njegov ga je otac samo promatrao.

I, onda hodajući kroz čitav taj nered, on podigne svog sina, zagrli ga i poljubi, usput učinivši svoju pidžamu bijelom i ljepljivom.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Eto tako Bog postupa s nama.

Mi pokušamo učiniti nešto dobro u životu, ali sve se izokrene u pravi nered. Naš brak izneredimo, jer smo neke stvari shvatili olako, ili uvrijedimo prijatelja nepromišljenim riječima, ili se posvađamo na poslu ili upropastimo svoje zdravlje nezdravim načinom života.

Ponekad samo stojimo uplakani, jer pojma nemamo što bismo učinili. To je trenutak kada nas Bog podiže, kada nas grli i ljubi. I kada nam oprašta. Pa makar nešto od tog našeg nereda palo i po njemu.

Ali zato što bismo mogli zabrljati mi ne možemo prestati pokušavati „napraviti palačinke“. Za Boga i za bližnjega. Prije ili kasnije mi ćemo ih dobro napraviti i onda će im biti drago da smo pokušavali.

Baš nešto razmišljam, kad bih imao neke rane koje bi trebalo zacijeliti, prijateljstva koja bi trebalo oživjeti i kad bi samo tri riječi trebao izgovoriti… mislim da bi „Ja te volim“ i iscijelile i blagoslovile.

Pretpostavite da vas jednog jutra Bog pozove… znaju li svi vaši najbliži da vam je stalo do njih? Podsjetite one vama najdraže, prijatelje, rodbinu da ih puno volite. Podsjetite ih još dok možete, pa čak ako i niste sigurni vole li oni vas. Biti ćete zadivljeni što su te tri male riječi i osmjeh u stanju učiniti.

Proslijedite nešto od ove ljubavi drugima… pošaljite ovaj tekst onima koje volite… i nikad… nikad nemojte prestati „praviti palačinke“.