Pismo poslano Josipu Pečariću.

Poštovani, 

od Julienne sam dobila ovo pismo koje joj je posalo mladić iz Zagreba te dozvolio daljnje objavljivanje teksta pisma. S obzirom da je u originalu pisma potpis bio prekriven, nisam ga niti ja u prijepisu imenovala.

S poštovanjem,

Eva Kirchmayer Bilić

Poštovana gospođo Bušić,

Prošlo je tek nekoliko tjedana otkako je preminuo Vaš suprug Zvonko. Vjerujem kako ste u zadnjih nekoliko tjedana primili mnogo izraza sućuti i poruka, no možda ih niste mnogo primili od 26-godišnjeg mladića, a Vi mi oprostite ako griješim. Osjetio sam potrebu napisati Vam pismo i izraziti Vam još jednom sućut, premda sam to već učinio na Mirogoju.

Ljubav Vaša prema Hrvatskoj i Vašeg supruga ostaju nama mladima spomen na bezrezervnu žrtvu i ljubav prema domovini. I još važnije, ostajete trajni podsjetnik kako je ta ljubav moguća bez obzira na okolnosti. Takvi svjedoci, poput Vas i Vašeg supruga, siju sjeme budućnosti, grade nadu mladima za bolje sutra, danas, kada im je mnogi već u mladosti nastoje uništiti i učiniti od njihove budućnosti i postupaka jedan veliki kompromis.

Zaista, premda je za divljenje sve što ste Vi i Vaš suprug učinili za Hrvatsku, moram istaknuti kako Vašeg supruga nisam prvenstveno cijenio zbog njegove ljubavi prema domovini dok je bio u mojoj dobi. Sve je to hvalevrijedno, no nekako za mladost i samorazumljivo. Vjerujem da je nekako prirodno za mladost tako idealistički gledati na svijet, kako ste Vas dvoje svojevremeno gledali te kako i ja sada gledam. Mnogi mladi tako gledaju.

No prvenstveno, Vaš suprug ostat će velik jer je na isti način gledao i sa 68 godina, jer bi opet za Hrvatsku sa 68 godina ponovio sve to.

Gledati na svijet na isti način kao i kad je čovjek bio dijete ili mladić, imati bezrezervnu ljubav, sačuvati ideale u starosti, znači ostati velik i osigurati si mjesto među prvacima naroda, sačuvati nešto što mnogi na svom životnom putu izgube. Kad pogledamo u povijest, samo takvi se pamte. I zato će se Zvonko pamtiti i ostat će inspiracija mnogim mladim naraštajima, pa tako i meni.

Prema njemu, Hrvatska je bila nepravedna, nije ga uspjela razumjeti, kao što je čest slučaj s velikim ljudima. Premda je dao više nego što je primio, to nam ne smije biti povod za malodušnost. To je samo dokaz kako velik čovjek nema računicu i uvijek daje sve što može, spreman sve izgubiti, vjerujući jedino u ljubav, imajući u vidu što njegova žrtva znači u vječnoj borbi istine i kompromisa. To znači biti čovjek koji može vidjeti dalje od prosjeka, vidjeti mnogo dalje od drugih, proviriti van iz pećine i ne bojati se onoga što susretnete te na kraju ostati primjer onima koji će doći kako bi oni mogli činiti isto.

Takav je bio i Zvonko.

Uz izraze sućuti šaljem Vam jednu olovku.

Ona je više simbol, nego što je, vjerujem, Vama stvarno potrebna. Ona izražava moju nadu da Zvonkova priča još nije gotova i da je možda ostalo na nekom papiru mjesta za još malo priče. Vi ćete to najbolje znati. Danas možda nije više potrebno otimati avione kada imamo pravo na slobodno izražavanje, stoga vjerujem da Vam šaljem nešto moćnije od bilo kojeg oružja. Ovom olovkom možete stvarati riječi, njome naći mir, uzburkati duhove, nastaviti svoju i Zvonkovu borbu za bolju i sretniju Hrvatsku, buditi nade te graditi uspomenu na Zvonka i činit svijet i hrvatsku boljim mjestom za život, kao što ste i dosad neprestano činili.

Na kraju, dovršit ću pismo stihovima iz pjesme „Trubač sa Seine“ hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića, koja je kasnije posvećena hrvatskom mučeniku, pokojnom Bruni Bušiću:

Pero…ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

(…)

Šta mi je plaća? Mržnja gmizavaca
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?“

Iskreno Vaš,