OGLEDALO DUŠE

NOVO ‘OGLEDALO DUŠE’

Nikolina Nakić o oskvrnuću crkve u Dubrovniku: Zašto se ljudi imaju potrebu tako ponašati? Odgovor nije jednostavan…

Kao što ljudsko nije moglo samo od sebe stvoriti priču o životu i uskrsnuću tesara iz Galileje, toliko ljudsko nastojanje ne može (ma koliko se trudilo) uprljati ono Svesveto, onaj divni solus sanctus koji je carinike i grešnike pretvarao u svece

Koliki je ponor između moje duboke bijede i vječnoga Kristova kraljevstva, izmoljenoga, gorućega, voljenoga, obožavanoga i još uvijek živoga u cijelome svemiru.

Ove riječi mogao bi izreći i misliti baš svatko od nas i bio bi potpuno u pravu, no kad ih je izrekao najmoćniji čovjek svijeta s početka 19. stoljeća, ponikao iz doba Francuske revolucije i kulture prosvjetiteljstva (koja je oštro progonila Crkvu), njihova jasnoća i istinitost dobivaju još jedan poseban ton. U svojim posljednjim danima na otočiću Sv. Heleni Napoleon Bonaparte podvlačio je crtu ispod svog nesvakidašnjeg života i u tom procesu imao je potrebu oštro suprotstaviti ljudsko božanskom te jasno odrediti vječnog Pobjednika. On, koji je o bitkama doista ponešto znao, govori o smrti na križu koja s vojskom odanoj njoj i njenoj uspomeni osvaja svijet, s vojnicima bez plaće i bez nade u ovaj svijet i na kraju priznaje:

Narodi dolaze i odlaze, prijestolja propadaju, a Kristova Crkva i dalje ostaje.

 

Foto: Shutterstock.com

Ovom i svim ostalim svjedočanstvima usprkos, svijet se i dalje trudi poremetiti taj vječni odnos snaga i unatoč već prepunoj mjeri svako toliko se nađe netko tko zaprijeti stisnutom pesnicom prema nebu prkosno upitavši:

“I? Što mi možeš? Siđi s tog križa ako si Mesija!”

Zašto se ljudi imaju potrebu tako ponašati? Odgovor nije jednostavan ni jednoznačan. Majstor nijansiranja ljudskih karaktera William Shakespeare izrekao je kroz usta svog Jaga (simbola zlobnika) sljedeću rečenicu:

“On u svom životu posjeduje dnevnu ljepotu koja mene čini ružnim.”

Ako dakle sukladno tome barem malo uspijemo poružniti i oskvrnuti ono što postoji kao ideal, ni naša vlastita ružnoća više ne bi trebala toliko stršati. Laszlo Toth odlučio je da će se osjećati bolje ako čekićem otkrhne nos Michelangelovu kipu Pietà. Kazališni redatelj Oliver Frljić osjeća se bolje ako postavljajući Pirandella ponizi katoličkog biskupa, vjernike i samu svetu Euharistiju. Veličanstvenost ideala, međutim, tako je genijalna da što se oskvrnitelj više trudi ogaditi ga (u ovom kazališnom slučaju predstavljanjem ljudi kao svinja), to više aktere koje želi obeščastiti čini kristolikima upravo u nasljedovanju evanđeoskog ispljuvanog i išćuškanog Krista – no Krista netaknutog dostojanstva. Krista pobjednika, kako je svojedobno uzdahnuo onaj koji je stolovao nad kraljevstvima i gospodstvima da bi tek na Svetoj Heleni shvatio tko zapravo pobjeđuje.

Najnoviji slučaj oskvrnuća crkve sv. Ignacija u Dubrovniku samo je nastavak te vjekovne priče. Pogledajmo aktere. U crkvu nenajavljeno i na prepad upada žena koja odluči „šokirati“ skidanjem do gola u sakralnom prostoru, pred Bogom u tabernakulu koji šuti, šuti vjekovima od one šutnje pred Pilatom i na križu, a filmska ekipa odlučuje ovjekovječiti taj trenutak provokacije.

Mnogi su se sablaznili i upitali: kako je to moguće? Pa ljudi su ubili samog Boga koji je sišao na zemlju, slijedeći tu logiku vidimo da ni ovakav čin nije izolirana iznimka. Možda je ovo ipak prigoda da shvatimo i osvijestimo si sljedeće: mržnja na Boga nije uvijek posljedica nevjere, nego protuvjere. Savjest (koju imamo svi, vjerovali ili ne vjerovali) čini da se ljudi u svome grijehu osjećaju nemirnima. Toliki su mislili: kad bi Krista uspjeli otjerati sa zemlje, bili bi konačno slobodni od „moralnih inhibicija“. U nemogućnosti da Boga istjeraju s neba, oni će njegove zastupnike tjerati sa zemlje. Zato se mnogi ljudi rugaju kreposti – jer se pred njom osjećaju neugodno. Čisto je lice sud.

Crkva je u svojoj vjekovnoj mudrosti prepoznala i unaprijed pripremila što joj je činiti u takvim i sličnim situacijama i možda je baš žalosni primjer zloupotrebe svetog mjesta u Dubrovačkoj biskupiji prilika da progovorimo i nešto naučimo o temi oskvrnuća (po svoj prilici nešto s čime ćemo se još nažalost susretati).

Prema kanonu 1211., do oskvrnuća svetih mjesta dolazi kad se u njima na sablazan vjernika počine teško uvredljiva djela, tako teška i protivna svetosti mjesta da nije dopušteno u njima obavljati bogoslužje dok se uvreda ne nadoknadi pokorničkim obredom prema odredbi bogoslužnih knjiga. Biskupski ceremonijal u broju 1070 govori o javnoj zadovoljštini kad se crkvi nanese teška nepravda i među ostalim spominje prijestupe koji teško vrijeđaju dostojanstvo čovjeka i ljudske zajednice. U slučaju crkve Dubrovačke biskupije sasvim jasno možemo konstatirati da postoji čin koji u smislu crkvenog prava zovemo oskvrnuće. Svođenje žene na predmet koje se događa u svijetu erotike itekako se protivi dostojanstvu čovjeka. Također, ovaj je čin duboko povrijedio osjećaje vjernika ne samo Dubrovačke biskupije već i cijele Hrvatske budući da kršćanstvo pripada biti našega naroda. Hrvati nisu od jučer vjernici i pojam svetoga te osjećaj za sakralno nisu strani našem narodu.

Treba još dodati da je oskvrnuće kanonski različita situacija od gubitka posvete što podrazumijeva gubitak sakralnog karaktera. To nije slučaj s navedenom crkvom. Prema Zakoniku, sveta mjesta izgube posvetu ili blagoslov ako se velikim dijelom sruše ili se trajno svedu na svjetovnu upotrebu odlukom mjerodavnog ordinarija ili stvarno (kan. 1212) – to se kako vidimo u Dubrovniku nije dogodilo.

Kako se katolik ima postaviti prema ovome i sličnim događajima?

Očito mentalitet postmodernog (možemo reći i postkršćanskog) zapadnog čovjeka sve više poseže za provokacijom koja često kako vidimo završi i kao pravo oskvrnuće. Iako takav i slični činovi izazivaju sablazan, kao kršćani katolici pozvani smo zagrepsti i ispod površine.

Bog koji dopušta zlo koje napada dobro ne dopušta ga da se dobro uništi, već da dobro dodatno poraste, poraste do neslućenih razmjera. Pogledajmo samo trenutne okolnosti ovog najnovijeg slučaja: sve se ovo dogodilo u jeku korizme, razdoblju kada smo pozvani dodatno promišljati o vlastitoj nesavršenosti, postiti i činiti pokoru. Tako i u ovom pravom, nazovimo ga evanđeoskom obratu imamo situaciju da će – nadam se – u dotičnoj biskupiji zbog nemilog događaja još veći broj vjernika postiti, moliti i činiti pokoru (na to smo svi pozvani) nego što bi to možda činio u nekakvoj “redovnoj” situaciji. Bog zlo uvijek okreće na dobro i kršćani su od prvog dana pozivani zlo raskrinkati, ogoliti u svoj njegovoj bijedi ljepotom i čistoćom nauka svete katoličke i apostolske Crkve tako što će pokušati živjeti vlastitu svetost i ništa manje od toga. Ponavljam rečenicu od maloprije, čisto je lice sud.

Kao što ljudsko nije moglo samo od sebe stvoriti priču o životu i uskrsnuću tesara iz Galileje, toliko ljudsko nastojanje ne može (ma koliko se trudilo) uprljati ono Svesveto, onaj divni solus sanctus koji je carinike i grešnike pretvarao u svece. Iako nam često dođe da ponovimo onaj evanđeoski Magdalenin vapaj pred praznim grobom, mi znamo da je istina što nam kaže Sveto pismo: Sila je i sjaj u svetištu njegovu, svijet on učvrsti da se ne pomakne. Pozvani smo sveto prepoznati, čuvati i živjeti.

Juda je rekao da je „izdao nevinu krv“, ali nikada nije učinio nešto drugo, nešto što mi možemo i moramo: u njoj se okupati. Sjetimo se toga svaki put kad nam noge same skrenu prema dolini Cedron gdje se sakriva naša osobna Lončareva njiva. Koliko god nam se činilo da se cijeli svijet trenutno stišće u njoj i poziva nas: dođi, dobro nam je tamo! – naš izbor uvijek i isključivo ima biti u jednom drugom pravcu – pravcu Golgote. Tako prigodno zvuče riječi relativno nepoznatog pjesnika Edwarda Shillita koji je napisao: Nikakvi krivi bogovi, imuni od boli i patnje, ne mogu nas u ovim danima utješiti.

Doista, to može samo jedan.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Share the Post