NA PUTU ZA EMAUS

(Luka 24, 13-35)

Moj ovonedjeljni osvrt na čitanje iz Evanđelja po Luki prenosim iz svoje knjige “SVA MOJA SIDRA”, koju možete nabaviti po cijeni od 20€ (uračunata preporučena poštarina – za Hrvatsku) – narudžbe putem maila ivicaursic@gmail.com ili u knjižari “Logovita” u Mostaru, Splitska 21.

IZLAZAK IZ PUSTINJE

Duhovna pustinja se širi.

Unutarnja praznina,

bezimeni strah,

tihi osjećaj

očajanja.“

(Papa Benedikt XVI)

Oh, For a Faith That Heels!“ („O, za vjeru koja iscjeljuje!“) je naslov studije koju je napisao Thomas E. Oxman, M.D., Professor of Psychiatry and of Community and Family Medicine (Active Emeritus), koja govori da pacijenti koji su podvrgnuti otvorenoj operaciji srca i koji svoju snagu crpe iz vjere, imaju tri puta veću šansu preživjeti od onih koji nisu vjernici.

Na ovu studiju je reagirao bivši ministar zdravlja u SAD, C. Everett Koop, koji je rekao: „Vjernici imaju drugačiji pogled na svijet od ljudi koji nisu vjernici. Oni vjeruju u vrhovnu Božju vlast i u Boga koji ne griješi. I oni vjeruju, kako britanski pjesnik kaže: „Naše vrijeme u Njegovim je rukama. Vjerujte Bogu. On sve vidi. Ne bojte se.“

Ja sam ovu knjigu napisao, bolje reći, ja sam samo na papir stavio ono što se je posljednjih deset godina nakupljalo u mome srcu. Nije mi bila namjera davati bolesnima gotove recepte kako se nositi s bolešću, a ponajmanje mi je bila namjera ljudima davati lažnu nadu. Ne, ovu knjigu sam napisao, jer znam u kakvoj psihičkoj situaciji žive svi oni kojima je dijagnosticirana teška bolest, bilo koja, i kako sve to proživljavaju njihovi najbliži. Napisao sam je neka vide da nisu sami i da uvijek postoji način kako u oluji života sidriti svoju lađu života. Ili kako je to kada te život odvede u pustinju.

Neobično je važno voditi računa da ovo nije knjiga koja, na prvom mjestu, govori o tome kako sam ja nakon deset godina od dijagnoze, i svega onoga što mi se je u međuvremenu događalo, živ. Naravno to je točno ali nije najbitnije.

Ono što je bit ove knjige jest činjenica da je od najveće važnosti, u teškim životnim trenucima, kako se mi postavimo. Kako reagiramo, što činimo i naravno u što i u koga se uzdamo. U kome se sidrimo. I uz čiju pomoć izlazimo iz pustinje.

Kada je u pitanju samo liječenje s medicinskog aspekta ja sam se pouzdao u klasičnu medicinu, nisam ni u jednom segmentu uradio ništa mimo dogovora s mojim liječnicima. Bio sam relativno strpljiv i poslušan pacijent. Ne savršen, ali nikada nisam posegnuo ni za čim alternativnim u liječenju, što ni u kom slučaju ne znači da ja alternativu u cijelosti odbacujem.

Kako mi ljudi nismo isključivo tjelesna bića nego smo također bića koja posjeduju tijelo, duh i dušu, tako je nemoguće liječenju pristupiti isključivo s jednog aspekta. Brigu o svom tijelu prepustio sam klasičnoj medicini, a brigu o svome duhu vodio sam uz pomoć onih koji su mi bili odani do kraja, svojoj obitelji i osobama koje mi je Bog slao na životni put.

Moja duša se je počela vraćati doma. Počela se je vraćati, nakon niza godina lutanja, iz pustinje. Svome Ocu. Bio je to dugotrajan i težak put koji još uvijek traje i trajati će sve do onoga časa dok se ne budu vagale duše u dolini Jošafat.

Priča o Putu za Emaus, koja mi je do moje bolesti, bila samo jedno obično nedjeljno čitanje iz Evanđelja, postala je na jedan način zrcalna slika onoga što se sa mnom zbivalo tijekom svih ovih godina, a poglavito u onim prvim godinama.

Priča o Putu za Emaus govori o dvojici Isusovih učenika, čije stanje duha je dominantno stanje duha kod većine Isusovih učenika na dan Isusova uskrsnuća. Svi su oni, manje više, bili obeshrabreni. Nikada ničija karijera i nikada ničija poruka nije bila tako temeljito poražena i diskreditirana u očima javnosti kao ona Isusova. Njega su ostavili i od njega su pobjegli čak i njegovi učenici i najbliži prijatelji. Njihova nadanja i njihova očekivanja bila su u ogromnom raskoraku s Isusovom porukom koju im je on nastojao prenijeti. Oni su imali svoje pretpostavke i njih se nisu željeli odreći. Govorio je on njima, ali oni jednostavno nisu čuli o čemu on to njima zbori.

Mi smo ljudi vrlo često programirani da čujemo samo ono što nam odgovara. Rijetko kada čujemo ono što ne želimo čuti.

Ta dvojica učenika, zbunjeni i mrzovoljni, razočarani i žalosni, odlaze na put za Emaus. Na svom putu susreću Isusa koji krije svoj identitet. Razgovaraju s njim i povjeravaju mu svoju muku, ne znajući tko je taj stranac.

I ja sam imao svoje ideje o Isusu. Imao sam ideje i o onome što sam slušao odlazeći u crkvu, slušajući Riječ Božju. I ja sam stvorio svoju sliku o Bogu koja je vjerojatno bila plod svih onih faktora koji djeluju kod najvećeg broja ljudi. To je naš odgoj, naša naobrazba, naša kultura i naše životno iskustvo. I baš kao što učenici nisu bili u stanju prepoznati Isusa, na svom putu iz Jeruzalema, na putu za Emaus, jer su se još uvijek čvrsto držali svih onih svojih ideja o Mesiji, baš tako sam se i ja grčevito držao svoje „pazarske“ filozofije o Bogu, s kojim bi se oko nekih stvari dalo nagađati i pogađati.

Ali ako želimo neke stvari mijenjati onda mi neke stare stvari moramo jednostavno – razbiti. Ovaj svijet i život mi neprestano promatramo onako kako nam drugi govore da nam ga je promatrati. Dapače, mi često prepuštamo drugima neka oni promatraju svijet i život umjesto nas, a onda će nam oni ispričati i objasniti sve što nam je potrebno znati.

Međutim, nama je život promatrati očima vjere. Za to postići mi moramo postati slobodni. Moramo se osloboditi svojih kalupa, klišeja, svojih razmišljanja koja su uvjetovana kulturom u kojoj živimo i filozofijom koja joj je temelj. Tek oslobođeni svega toga otkrivamo pravoga Boga, do tada skrivenog zbog naših predrasuda. Tek tada zastori pred našim očima padaju i mi konačno vidimo.

Jer Isus je čitavo vrijeme bio tu, ali mi do tada nismo vidjeli.

Sada vidimo.

Tako smo često na putu za Emaus. Bježimo iz Jeruzalema nadajući se kako ćemo se riješiti svih svojih briga i problema. Bježimo prema Emausu u neki drugi, paralelni svijet. To je naše privremeno pribježište, azil, izbjeglištvo. Promjena scenarija. To se događa kada postanemo svjesni da sve ono na čemu smo gradili svoj život, sada kada je nevolja zakucala na naša vrata, ništa ne vrijedi.

Svi moji koncepti, čitav moj sustav vrijednosti, sve moje teorije o Bogu, o životu, o ljubavi i slobodi, o pravdi i miru, ležale su u prašini pod mojim nogama. Zato mi i nije preostalo ništa drugo nego neprestano ponavljati: „Zašto? Zašto?“.

Bježeći iz Jeruzalema mi u biti bježimo od Istine. Put za Emaus nije ništa drugo nego cesta kojom želimo pobjeći od onoga što bi razbilo sve naše iluzije.

I dok sam ja tako bježao, hodajući putem za Emaus i dok sam optuživao svoga Boga što nije ispunio moja očekivanja, iza mene su se čuli koraci.

Naš Bog nas ne želi ostaviti same. Baš kada smo ranjeni, razočarani, slabi, baš kada nam se čini da su nam sve lađe potonule, baš tada čuju se njegovi koraci.

Moja je vjera bila slaba i ja nisam prepoznao Isusove korake. I ja sam se u čudu pitao tko je to tko me tako uporno slijedi. Moj susret s Bogom, susret u mojoj bolesti, bio je prigoda konačno raskrstiti sa svojim poimanjem Boga kao „asa iz rukava“, kao „kviska“ i „džokera“ kojega ću ja iskoristiti kada ja to nađem najprikladnijim.

Sav taj moj koncept Boga i života morao se je pretvoriti u ništa kako bih oslobodio mjesto u mojoj duši za Boga koji će mi sidriti moj brod. Boga koji kuca i kojemu ja moram otvoriti svoje srce. Da, moj Bog posjeduje snagu i silinu kojom je u stanju i razvaliti vrata na mom srcu, ali on čeka mene, čeka me na putu za Emaus, i tu, na tom putu, na putu moga bijega  on uzima i blagoslivlja kruh i sa mnom ga lomi i ja ga prepoznajem u lomljenju kruha.

Sve to traje jako kratko. Trenutak. Ali Bogu je dovoljan i trenutak. Jer njegova je milost neizmjerna i nije podložna nijednim našim mjerenjima.

Ali mi ne odlazimo samo jednom putem za Emaus. Kroz naš život to putovanje, taj bijeg ponavlja se neprestano. Emaus je mjesto u koje svi mi tako često želimo pobjeći. Ali radosna vijest je da je naš Bog neprestano na tom putu i da nas usprkos svemu i dalje ljubi.

Ako smo svjesni svojih bjegova, ako smo svjesni svojih susreta s Kristom, ako smo prošli taj put i susreli ga, ako smo barem na kratko vratili se u Jeruzalem, onda nam je data privilegija poput učenika ići i govoriti svojim prijateljima, svojoj braći i sestrama, govoriti im što se je dogodilo. Moramo na sav glas govoriti da smo na putu za Emaus, u ovim našim ljudskim paralelnim svjetovima, rukom za ruku, hodali s uskrslim Kristom.

Ja sam tijekom ovih desetak godina dramatično promijenio svoj odnos prema životu i prema stvarima koje mi se u životu događaju. Postao sam daleko osjetljiviji za tuđe probleme. Odbacio sam sebičnost u najvećoj mjeri. Neke stvari danas cijenim daleko više nego nekada. Druge stvari pak više uopće nisu na popisu mojih prioriteta.

Moji životni prioriteti konačno su posloženi. Kod mene nema više dileme što je prioritet, a što je sporedno. To ne znači da ja sada svaki put ispravno biram. Ne. Ja i sada znam pogriješiti ali sam svjestan svih svojih grešaka i propusta i krivih odabira.

Morao sam proći kroz dolinu smrti kako se više ne bih bojao. Pogledao sam smrti u oči i shvatio sam da  ću ostati sam ukoliko budem plesao kako ovaj svijet bude svirao. Shvatio sam da je ovaj svijet prolazno odredište ali da ako ga ja budem barem u najmanjem segmentu učinio boljim da će se to odraziti i na moju vječnost.

Vidio sam i na vlastitoj koži sam osjetio što je to imati, a što je to biti. Da sam kojim slučajem, u trenutku kada sam se razbolio, imao na raspolaganju 10 milijuna kuna ili dolara ili eura, ja nisam imao načina s njima kupiti ni deset minuta zdravlja, sreće i mira u duši. Takve prodavaonice nigdje na svijetu nema. Dakle novac mi nije mogao pomoći. Da sam imao svu političku moć ovoga svijeta, da su iza mene stali svi vlastodršci, domaći i strani, ja ne bih mogao izbjeći bolest. Dakle moć, bilo koje vrste, bila je beskorisna. Da sam imao na raspolaganju sve pozornice, sve jet-setove, sve estrade, svu slavu ovog posrnulog svijeta ja bih i dalje bio čovjek koji nosi sa sobom dijagnozu smrtonosne bolesti. Dakle slava ovoga svijeta ništa mi ne bi koristila.

Pa ipak ja sam i dalje tu. Živ i nikada mirniji. I sve što sam dobio, a dobio sam još vremena, jer posuđeno mi je dodatno vrijeme, dobio sam besplatno. Bog mi je po svojoj velikoj milosti podario životne produžetke. Podario ih je onako kako to samo on čini, a to je – besplatno, jer su njegova milost i njegova ljubav beskrajni i bezuvjetni, jer je on tu njihovu cijenu već za mene platio na Golgoti.

I ono što nisam mogao ni sanjati, dobio sam privilegiju u trenutcima kada se je po mjerilima ovoga svijeta činilo da sam kažnjen, nepravedno kažnjen. Dobio sam privilegiju upoznati ljude koji nesebično pomažu drugim ljudima. Upoznao sam predivne liječnike, medicinske sestre i medicinsko osoblje, hrabre volontere i obične prolaznike kroz moj život, upoznao sam dobre i plemenite ljude koji nikada ne će dospjeti na ni jednu naslovnicu, jer ovaj svijet takve heroje ne želi i ne treba. Ali mi ih trebamo. Mi ranjeni, mi bolesni, mi tužni i uplašeni. Mi ih trebamo i Bog nam ih šalje.

I tu onda tek vidimo koliko je dobrih i nesebičnih ljudi oko nas.

………………………………………………………………………………………………