„Svi kojima je Bog potaknuo duh krenuše graditi dom Jahvin u Jeruzalemu.“

(Ezra 1, 5)

Nakon završetka božićnih svečanosti krajem prosinca, moje misli često se okreću prema nadolazećoj godini. Dok su moja djeca na školskim praznicima i naši svakodnevni ritmovi su sporiji pa razmišljam o tome gdje me je prošla godina donijela i gdje se nadam da će me sljedeća odvesti. Ta razmišljanja ponekad znaju biti bolna i puna žaljenja zbog pogrešaka koje sam napravio. Ipak, mogućnost za početak nove godine ispunjava  me nadom i očekivanjem. Osjećam da imam priliku za novi početak, bez obzira na prošlu godinu.

Moja predodžba o novom početku blijedi kada je usporedim s osjećajem nade kojeg su Izraelci morali osjetiti kada im je Kir, kralj Perzije, dopustio da se vrate u svoju domovinu u Judeju, nakon sedamdeset dugih godina zatočeništva u Babilonu. Prethodni kralj, Nabukodonozor, deportirao je Izraelce iz njihove domovine. Ali Gospodin je potaknuo Kira da pošalje zarobljenike kući, u Jeruzalem, kako bi obnovili Božji hram (Ezra 1, 2-3). Kir im je također vratio blago koje je bilo oteto iz hrama. Njihovi životi, kao Božjeg odabranog naroda, u zemlji koju im je Bog namijenio, započeli su iz početka, nanovo, nakon dugogodišnjih nevolja kojima su bili izloženi u Babilonu, a koje su bile posljedica njihovog grijeha.

Bez obzira što se nalazilo u našoj prošlosti, kad priznajemo svoj grijeh, Bog nam oprašta i daje nam novi početak.

Koji veliki uzrok za nadu!

Božja milost nudi nam novi početak.