Blog

Kad Anđeo svoja krila slomije

Možete li zamisliti anđela krila slomljenih?

… Petra … Marko … Zlata … Jure …

Mi ljudi anđele ne viđamo. Oni su tu, pokraj nas, ali našem oku nevidljivi.

U šumi vjetra, u rominjanju kiše, u pjesmi cvrčka gubi se zvuk anđeoskih krila.

Ali ponekad anđeli postanu vidljivi.

Vidljivi nama ljudima.

 ” … a ja sam ti dao ime, i njime te htjedoh zvati …” stih je jedne pjesme.

Ne biste vjerovali, ali anđeli nose nasa imena.

… Marija … Ivan … Ana … Josip …

Ti su trenuci jedinstvene prigode u našem životu, prigode koje se ušuljaju u nas život, dotaknu nas i nestanu. U tim trenucima blagoslovljeni smo jedinstvenom prigodom beskrajne Božje milosti.

Putujući ovom dolinom suza, putujući od Jeruzalema do Jerihona, sva naša briga i sve naše misli prekrivene su naslagama kojima ovaj svijet obilaze naše srce.

Naslagama sebeljublja, sebičnosti i bešćutnosti prekriveno je srce naše i otvrdlo je na tuđu bol, patnju i muku. Nakupilo se je toga toliko da do našeg srca ne prodire vapaj naših bližnjih i ne prodire glas našeg Boga.

… Tereza … Jakov … Barbara … Luka …

 A negdje pokraj puta anđeo leži. Krila slomljenih.

 I to je trenutak kada su oči naše u stanju vidjeti anđela.

 Vidjeti ga i ime njegovo doznati.

 Možda ugledavši ga ostanemo zatečeni, jer lica ranjenih anđela na sebi nose svu muku ovog svijeta. Svu bol i patnju njegovu. U grču njihova tijela, u nama nerazumljivim zvukovima, u euforiji i u utihama njihova bića, u drhtaju i vapaju, u suzi i osmjehu nakupila se priča koja nas poziva i podučava, koja nas tjera i na tišinu i na iskorak iz naših paralelnih svjetova u kojima lutamo sami i nesretni.

… Petra … Marko … Zlata … Jure …

 Ako uistinu želimo iskoristiti tu jedinstvenu prigodu u svojem životu, ukoliko želimo da taj susret ostavi trag u nama do vječnosti, mi ga ne smijemo zaobići i proći. Jer anđeo slomljenih krila ima svoje poslanje. U svom poslanju on čisti srce onog koji mu pristupa, koji mu rane povija i koji se pobrine o njemu.

 A samo kada se očistimo od svih naslaga, samo kada ostružemo do zdravog, samo kada naša ranjivost postane naša snaga, a ne naša slabost, naša prednost, a ne nas hendikep, naš spas, a ne naša propast, mi ćemo biti u stanju čuti šum krila anđela I čuti glas koji nas zove.

 Glas našeg bližnjeg koji vapi u pomoć i glas svog Boga koji nas ljubi i govori: “Idi pa i ti čini tako!” (Luka 10,37)

… Marija … Ivan … Ana … Josip …

 Ako mogu baciti jednu jedinu zraku svijetla na nečiju stazu…

 Ako mogu pomoći nekoj duši da jasnije sagleda život svoj…

 Ako mogu s bilo čijeg lica obrisati suzu…

 Onda nisam živio uzalud…