(Ivan 14, 1-12)

Dwight Slater, umirovljeni liječnik, misionar, priča kako je, dok je služio u Africi, imao kao pomoćnika briljantnog ali neškolovanog mladića, kojeg je obučio za kirurškog asistenta.

Zvao se je Kolo i bio je učenik koji je nevjerojatno brzo učio. U Afriku je stigao tim liječnika iz SAD kako bi jedno vrijeme tu bio na ispomoći. Obavljali su operacije. I nalete na jedan slučaj, rijedak u SAD, ali vrlo uobičajen u Africi.

Nisu bili sigurni što im je činiti.

Kolo uzme u ruke kirurške instrumente i – riješi problem.

Kada su zaprepašteni liječnici počeli propitkivati Koloa o pojedinostima kompliciranog kirurškog zahvata, on je jednostavno odgovorio:

„Ja vam ne znam izraze. Ja samo znam put.“

Mnogi kršćani možda nisu u stanju definirati kompleksne teološke pojmove kao što su – otkupljenje – trojedini Bog – milosrđe – ali i dalje mogu biti vjerodostojni svjedoci, jer oni znaju Isusa.

Znaju Krista koji je Put do Oca.

Do Boga.

I ne treba se bojati biti svjedok.

Jer ako znaš Put onda možeš taj Put pokazati i drugima.

Ovonedjeljno čitanje Evanđelja po Ivanu slijedi Isusovu tvrdnju da On ide gdje ga učenici za sada ne mogu slijediti, nego će to tek kasnije moći.

Nakon što im kaže da oni znaju put, Toma ga naivno pita, kako će oni znati put ako pojma nemaju kamo On to ide.

Isus odgovara: “Ja sam Put i Istina i Život.“, što se može razumjeti kao – „put koji je istina i život“.

Ovo su teme koje prožimaju Evanđelje i koje kulminiraju kada Pilat, stojeći pred Isusom, postavlja pitanje: „Što je istina?“

A istina je samo jedna, apsolutna, da je Isus prošavši kroz smrt u novi život, pripremio za nas Put – odnosno On je sam za nas postao Put.

Učenici su zbunjeni, poglavito Isusovom tvrdnjom da onaj koji poznaje Njega da je taj i Oca upoznao. Učenici žele nešto opipljivije, oni Oca žele vidjeti osobno i tek će onda biti zadovoljni.

Ljudska je narav takva. Mi nikada nismo zadovoljni, a vjera nije tu kako bi se zadovoljila naša ljudska znatiželja. Vjera je tu kako bi nam se osigurao put, kako bismo imali sve potrebno za putovanje.

Vjera je tu kako bi nas nadahnula ne bi li upravili svoj pogled prema cilju, cilju kojeg ne možemo vidjeti, ali koji nam je poznat baš zahvaljujući vjeri.

“Ja sam Put i Istina i Život.“

Čitav bi svoj život čovjek mogao potrošiti istražujući što ova rečenica znači. Možemo ići još dalje i reći da čitav čovjekov život, da svaki čovječji život, se živi u odnosu na ovu Isusovu tvrdnju, znali to ljudi ili ne znali.

Jer ili je ova Isusova tvrdnja istinita ili je čitava kršćanska vjera samo obična iluzija. Nema tu puno manevarskog prostora između ove dvije alternative.

Isusova tvrdnja, odnosno nejzina prva trećina („Ja sam Put …“) morala bi se sagledati u kontekstu jedne druge Isusove izjave, a ona glasi: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Matej 16, 24)

Poanta o Isusu koji je put leži u njegovom pozivu nama da ga slijedimo i da njegov put postane i naš put, kako bismo stigli na odredište gdje bi upoznali Istinu u svom njezinom savršenstvu i gdje bi živjeli odistinski život za koji i jesmo stvoreni.

Nema drugog načina za kršćane.

Mi trebamo prijeći osobno taj put.

Nitko ga drugi ne može prijeći umjesto nas.