Blog


 

izvadak iz knjige: „Sva moja sidra“, Ivica Ursić

Jedan događaj silovito će ući u moj život kada su u pitanju emocije i sustav vrijednosti kojim se vodimo kroz život. Biti će to moj susret s Lurdom.

 Ovdje moram svakako spomenuti jednu osobu koja me je obogatila samom činjenicom što postoji i što sam imao privilegiju upoznati je u životu. Riječ je o Magdi Kaliterni koja je bila jedna od mojih suradnica u samom početku stvaranja Radio Dalmacije. Život nas je odveo na različite strane, e da bi se ponovno sreli prigodom mog prvog svjedočenja pri crkvi Sv. Filipa Nerija. U biti moje prvo svjedočenje je bilo u sklopu niza svjedočenja koja se upriličuju od strane grupe mladih ljudi, a koje predvodi župnik don Jozo Mužić. Ja pojma nisam imao da ta crkva nosi pridjev „akademska“ i da pri njoj snažno djeluje grupa mladih ljudi koji kao volonteri prate teške bolesnike pri njihovim odlascima na hodočašća, poglavito ona u Lurd.

 2008. godine nazvala me je jedna meni jako draga osoba, Nataša Bulić, vlasnica putničke agencije „Ichtis travel“ koja se je specijalizirala za organizaciju hodočašća po čitavom svijetu. To je osoba koja vas u trenutku osvoji svojim šarmom i svojom neposrednošću. O njezinoj profesionalnosti najbolje govore oni koji su putovali u njezinoj organizaciji ali ono što je za istaknuti jest njezina duboka i iskrena vjera kojom osvaja ljude.

 Već nekoliko puta me je zvala ne bi li se okušao u toj domeni rada, a to su hodočašća, dakle biti vodič na takvim putovanjima. I konačno sam pristao otići kao jedan od vodiča na prvo bolesničko hodočašće u Lurd. Tu sam ponovno susreo Magdu i njezine volontere i nakon povratka iz Lurda više ništa u meni nije bilo kao prije.

 Ne znam kako bih to sada opisao ali tada sam napisao kolumnu za „Glas Dalmacije“ i sada vas prepuštam mojim dojmovima koje je jako teško prenijeti u tekst ali …

 MIR USRED NEMIRA

 Živimo u nemirnom svijetu i u nemirnim vremenima. Usprkos neprestanom govoru o miru, mira je tako malo. Svatko od nas vidi da nemir zahvaća javni život i da se uvlači u svako srce. Kako kod nas tako i po čitavom svijetu. U osobnom životu nemir je u porastu. Od obitelji, preko ulica, pa sve do školskih učionica.

 Nemir se skriva iza najrespektabilnijih fasada ovog našeg tzv. civiliziranog svijeta. Snažni motori pohlepe, prevare i nepravde pokreću najveće financijske i ine institucije ovoga svijeta, a nasilje, u različitim oblicima,  dominira kao metoda. Nemir je među nama.

 Licemjerstvo ovovjeke kulture naprosto ubija svaki duhovni život i sve oko nas pomalo, ali sigurno, gubi svoju vjerodostojnost.

 Danas govoriti o miru djeluje pomalo utopistički. Da ne kažem suludo.

Ali potreba za mirom vapi do neba.

 Mir je jedna od najvećih čežnji ljudskog srca. Možete vi to zvati bilo kako: sklad, mirnoća, cjelovitost, zdrav razum, ali čežnja za mirom postoji negdje u svakome od nas. Nitko od nas ne voli probleme, glavobolje, pritisak u prsima. Svatko želi mir. Želi život bez tjeskobe, bez sumnje, bez straha, bez nasilja. Svatko želi stabilnost i sigurnost. Mir u duši svojoj.

 Svi smo mi, na određenoj razini, u potrazi za životom kojeg nam je Bog namijenio, a to je život u kojem vladaju sklad, radost, pravda i mir. Svatko od nas sanja život bez tuge i boli. Svatko od nas u biti sanja Raj zemaljski, ali zapitajmo se za što mi to živimo i što mi to želimo ostaviti svojoj djeci i unucima?

 Čini se da je to svijet prepun mržnje, sukoba, pohlepe, razmirica. Svijet bez ljubavi. Sebičan svijet. Bezosjećajan svijet. Svijet prepun nemira.

 I zar je onda čudno što ta naša iskonska čežnja u srcu progovara i što se pitamo postoji li neka druga stvarnost i je li moguće doći do istinskog mira u nama i oko nas?

 Ova naša kultura preplavljena je jezikom mira. Fraze kao „mir i dobra volja“ već su postale izlizane od enormne uporabe. Postale su slogani, parole, klišeji iza kojih ničega nema. Gole fraze. Šuplja priča.

 Na svu sreću postoje ljudi koji ti donesu mir, a da ti toga nisi ni svjestan.

 Prošli tjedan vratio sam se s putovanja u Lourdes. Bilo je to Prvo bolesničko hodočašće koje je krenulo iz Splita.

 Na put nas je krenulo negdje oko 160 osoba. Krenuli smo iz splitske zračne luke kao jedna velika heterogena skupina. Svatko sa svojim nadanjima, sa svojim očekivanjima, sa svojim željama, sa svojim brigama, mukama, tegobama. Sa svojim križevima. Sa svojim nemirima. Bilo nas je svakojakih. Od onih, na prvi pogled mladih i zdravih, pa sve do onih koji su po kriterijima ovoga svijeta uistinu bolesni i potrebni, i to nužno potrebni, tuđe pomoći.

 Vratili smo se kao jedna velika homogena cjelina. Imali smo jedinstvenu prigodu sve svoje križeve ostaviti uz rijeku Gavu, ostaviti ih Gospi Lurdskoj u pećini ukazanja, ostaviti ih svojoj najvećoj zagovornici i odvjetnici, koja će ih prikazati svome sinu Isusu Kristu.

 Nikada nisam putovao zrakoplovom koji je istovario tako ogroman teret i koji je u povratku ponio takav jedan mir koji se riječima ne da opisati. Promatrao sam lica ljudi, koji su bili na ovom hodočašću, promatrao sam ih pri izlasku iz zrakoplova. U samu zoru. Na njihovim licima mir, zadovoljstvo, radost. Mir usred nemira.

 Ja komentara nemam, ali znam da sam imao tu privilegiju i tu čast biti uz ljude koji se ne srame javno priznati da su slabi, koji ne skrivaju svoje suze, koji otvoreno traže Marijin zagovor i Božju pomoć, jer su shvatili da sami dalje ne mogu i da im ovaj svijet ne može pružiti mir tako potreban njihovim dušama.

 Učio sam se četiri dana kako naći mir usred nemira. Učio sam to od teških bolesnika, hendikepiranih, bolesnih i nemoćnih, učio sam to od njihovih roditelja, učio sam to od volontera Karitativne grupe crkve Svetog Filipa Nerija u Splitu. Od mladih ljudi, koji nesebičnom ljubavlju prema bližnjemu, vraćaju nadu u bolji i mirniji svijet. Učio sam od glasnika mira. Prošao sam školu koju nikada ne ću zaboraviti. Zato i jesam zahvalan svima njima što su mi bili učitelji na ovome putovanju. Zahvalan za mir kojeg sam našao. Jer mir usred nemira jest moguć, pitanje je samo gdje i od koga mir tražimo.

Ivica Ursić za „Glas Dalmacije“, listopad 2008.godine

Naredne godine Magda je uspjela usprkos veliko krizi organizirati drugo bolesničko hodočašće, a prošle godine i treće. Bog mi je dao tu privilegiju da preko mojih internetskih stranica jedan broj ljudi, u koje možda spadate baš i vi koji sada čitate ove retke, svojim doprinosima, omogući onima najpotrebnijima utjehu koja je lijek za njihova ranjena srca.

 

 izvadak iz knjige: „Sva moja sidra“, Ivica Ursić