“The Luck of Roaring Camp” („Srećko iz Ričučeg kampa“) djelo je američke fikcije iz pera Bret Harte (1836-1902) koje u sebi nosi nešto od one nade koja je u srcu Božićne priče.
Roaring Camp predstavljen je kao najgrublji, najopakiji, najteži rudarski grad na Divljem Zapadu 1805. godine. Bilo je to užasno mjesto gdje su krađa i ubojstvo bili uobičajena pojava. Kamp je naseljen u cjelosti muškarcima – i jednom „prostom, jako griješnom ženom, koje su se svi bojali“. Zvala se je Cherokee Sal.
Sal je umrla pri porodu djeteta. Muškarci u tom surovom gradu uzeše novorođenče i staviše ga u kutiju u kojoj su se nekad prevozili štapovi dinamita. Stviše nešto starih flanelskih krpa ispod djeteta. Nakon što su pokopali Sal, pokušaše osmisliti što učiniti s djetetom. Poslati ga u najbliži kamp sa ženama koji je bio 40 milja daleko? Bilo je previše nepoštenih, nepouzdanih duša da bi se dijete moglo njima povjeriti! Pokušati pronaći ženu koju bi unajmili za dolazak u Roaring Camp i koja bi bila dadilja? Ni jedna „pristojna žena“ ne bi tu došla, zaključiše oni!
I da učinimo kratku priču još kraćom, oni odlučiše zadržati dijete baš tu u Roaring Campu. Dječak je napredovao pod njihovom skrbi. I dadoše mu ime „Luck“ – Srećko – Tommy Luck.
Poslaše oni jednog među njima u grad 80 milja udaljen neka kupi pravu kolijevku. Jednog drugog poslaše u Sacramento neka kupi prave prekrivače i ostale potrepštine. Ali, kolijevka od palisandrovine i dječja posteljina učiniše da kuća u kojoj je dječak boravio izgleda još prljavije.
I tako ovi tvrdi muškarci klekoše na koljena i oribaše pod da se je sav sjajio. Ali čisti pod učini da zidovi sada bijahu još jadniji. I oni opraše i zidove. Ali čisti zidovi samo istaknuše gole prozore koji su očajnički trebali zavjese.
I tako dalje i tako dalje.
Kako bebe trebaju puno sna oni prestadoše sa svojim bučnim prepirkama i tučnjavama. I kako je dječak počeo oponašati zvukove i učiti govoriti, oni upristojiše svoj rječnik i prestadoše psovati. Kad je dječak počeo hodati i izlaziti izvan kuće, oni posijaše travu i zasadiše cvijeće u vrtu. Bijaše to daleko bolje nego prašina, pjesak i oštro kamenje.
Kad bi se igrali s malim Srećkom njihove ogromne ruke izgledale su tako prljavo. A i oni su zaudarali. Zato ubrzo lokalna prodavaonica počne prodavati puno sapuna i pribora za brijanje.
Pratite priču, zar ne?
Dijete je sve promijenilo.
Na daleko većoj skali ovo je Božićna priča. Bog je s nama. Postoji nada za one najgore i najprljavije i najopakije među nama. Ovo dijete je sve promijenilo.
„I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.“ (Luka 2,6-7)
(Rubel Shelly)