Blog

 

I što sad?

Za nekoliko dana ili tjedana možda se probudimo i promislimo kako se Izbori 2015. nisu ni dogodili. Sve je po starom. SDP pred sobom ima naredne 4 godine za dokrajčiti ostatke ostataka ove nesretne države, koju još samo rijetki Domovinom Hrvatskom zovu.

Demokracija je, govore mi. Zašto se uzbuđuješ?

I onako od države osta samo nekakav čudnovat grb i „Lijepa naša“. Sve ostalo smo razasuli po nekakvim drumovima kojima smo hitali glavom bez obzira, što u Haag, što u Bruxelles, što u Beograd… što milom, što silom, što po suncu, što kroz maglu, što podlim izdajstvom, što našom nebrigom.

Kako ono pjeva M.P. Thompson?

„Reci brate moj, jesmo li prokleti, pa se tako brzo sve zaboravi.“

Ne, ne bih rekao da smo prokleti.

Mi smo narod blagoslovljen, ali mi smo i narod koji je pošao naopako.

Narod koji je „poskidao zlatne naušnice sa ušiju svojih žena, sinova i kćeri.“ Narod koji je od tog „obiteljskog zlata i srebra“ načinio tele od rastopljene kovine. Pali smo ničice pred „zlatnim teletom“, klekli smo pred Mamonom i prinijeli smo mu za žrtvu najvrijednije što smo imali. Slobodu. Dostojanstvo. Ponos. I uspomenu na one koji nas, Božjom rukom vođeni, iz ropstva egipatskog izvedoše pod cijenu svojih života.

Sišli smo s puta kojeg nam je Bog odredio, s puta na kojem je neprestano bio uz nas i u najtežim danima našim. I krenuli smo nekim čudnim stazama na kojima su nam lažni proroci nudili svoje iluzije i laži, prepustili smo takvima neka nas vode i sada vidimo gdje su nas doveli.  

Ja sebe prvog stavljam na stup srama.

Rekoh kako ne ću svoj glas dati onima koji su me izdali, onima koji su me razočarali, onima koji su do jučer bili sluge pokorne i servilni dvorjani različitim svjetskim centrima moći i stanarima Pantovčaka i Markova trga, onima koji su izdali moju braću u BiH, onima koji generale Haagu prepustiše, onima kojima ne smeta zakon o pobačaju iz SRH od 1978 godine…

Ali pred biračkom kutijom promijenih odluku. Zaokružih onako kako sam oduvijek zaokruživao.

Kontra zla. Za Hrvatsku.

Još jednom  dadoh povjerenje onima koji svojom slatkorječivošću slomiše moju odluku. Slab sam čovjek. Vjerujem u nekakvo dobro u ljudima. I u političarima. Vjerujem da će biti bolje. I uvijek se prevarim.

O „Mostu“ ništa ne znam. Ni tko ga je gradio, ni tko ga je financirao, ni tko će mostarinu na njemu naplaćivati. Mi Hrvati s mostovima nemamo baš sreće. Ili nam ih ruše, ili nam ih ne daju graditi ili nam ih bura zatvara.

Čini se da nas ovaj put povijest vodi preko mosta.

Hoće li ovaj politički most biti dar Božji preko kojeg ćemo u „obećanu zemlju“ ili ćemo, prešavši preko njega, završiti u „babilonsko ropstvo“, ja ne znam.

Ali znam da ako se vratimo na Božji put da za nas još uvijek nade ima.

I kako reče Pater Ike Mandurić:

Za one koji su s Bogom, uvijek ima šanse i nade, i uvijek je perspektiva otvorena. Bog uvijek obnavlja, pokreće, čini novo. Nikad nije kraj, nego uvijek je tek početak, i vrijeme pred nama u kojem s Njim sve možemo! Duboko vjerujem da se i ovdje, kroz ova nevjerstva, upravo otvara novi prostor. Prigoda za novi savez. Toliko žrtve, vjere i truda mora donijeti ploda.

Vjerujem u to i molim za to.

Bože dobri, blagoslovi svoj narod, i ove izbore, da pronađemo i izaberemo tebi vjerne i hrabre, koji osjećaju muku naroda, i spremni su žrtvovati se za njega, u pravdi, ljubavi i istini.

Molim te!