-
PEČENO JE, DICO!
Kroz spuščene kapke žmirka sviča o’ petroja, a vonj po kužini se širi. Pari ka da ga dica ne obadaju, a svaku malo nos stišču.
Dica skupjeni pleči vatadu teplinu iz špakera kojega mater obilato česminon ‘rani. Infišo zagledala se dica u teču naopako okrenutu, koja jin na polak kunplire peče. Pospanin misliman privrčedu tu skupjenu teplinu ispo teče i puvali bi u kunplire samo da se ča prin ispeču. Uzdišu dica: „Ča činidu, ti kunpliri, ča činidu…?“
Svaku malo sol se s kunplirima kara i namaj dici javja: „Ol’ ste gluvi i ne čujete kako ji’ glason puc, puc, tiran, ča čekate, nesriknji kunpliri, dica su sanjiva, svaku malo zajuja jin se glava i kapak na po se zatvara.“
A ja, najstarija, dugega vrata, pa ga istižen, deboto san dotakla noson teču o’ žeje puste da in buden ča bližje. Unaprid, cmakala san slankastu koru ča rska i meni se smije.
Ma, kad čemo čut: „Pečeno je, dico!“
………………………………………………………………
Sonja Senjanović – Peračić „Probuđeni glasi“
Vrstan film za one koji su odrasli na westernima i koji vole akcione filmove. STRONG 12 priča istinitu priču o 12-orici pripadnika US Army Special Forces ODA595 koji su ubačeni u Afganistan nakon rušenja „blizanaca“ u NYC. Filmu je prethodila knjiga „Horse Soldiers“ (Doug Stanton).
Cilj je bio razbiti Al Qaedu i zauzeti, zajedno s lokalnim „gospodarima rata“ mjesto Mazar – i – Sharif. Procijenjeno je da bi za to trebalo dvije godine. „Horse Soldiers“ su to učinili za tri tjedna.
Na stranu američka politika ovaj film prije svega govori o običnom vojniku i vojničkom bratstvu i meni je zato fascinantan.
Izdvajam scenu u kojoj general Dostum, zapovjednik lokalnih snaga, koje su u savezu s Amerikancima govori zapovjedniku operacije „Dagger“ Mitch Nelsonu:
„Ne ćete pobijediti ovdje jer niste iskreni prema sebi. Očekujete pobjedu bez krvi. Vaš bijes dolazi iz vašeg straha jer živite na mjestu gdje je život bolji nego zagrobni život. Takvo nije ovo mjesto. Ovdje Talibani ubijaju sve za što vi živite. Vaša misija će propasti jer se plašite smrti. Ljudi mule Razana, Talibani, oni je prigrljuju. Jer vjeruju da ih čeka bogatstvo u raju.“
Kada mu Mitch Nelson ponudi pomoć najmodernijeg … Read More
Ove se Nedjelje susrećemo s možda najpoznatijom metaforom u Svetom pismu.
S metaforom o Dobrom pastiru.
Pa tko od nas nije barem jednom vidio, u nekoj crkvi, sliku koja prikazuje Isusa kao pastira ili neku čestitku, ilustraciju?
Čudna je stvar da iako još uvijek u našoj relativnoj blizini (otoci, Zagora) postoje pastiri, iskustvo susreta s pastirom za mnoge je današnje ljude nepoznanica. Mi svi znamo da takvi ljudi postoje, ali mi nemamo s njima, poglavito ako živimo u gradovima, nikakvog kontakta, pa onda njihov posao i način života i nije za nas baš neka napeta tema. Puno više toga mi znamo o učiteljima, liječnicima, odvjetnicima nego o pastirima.
Pa, iako se slika pastira nama činila pomalo staromodnom, postavlja se jedno potpuno logično pitanje – je li čovječanstvo u ovom našem modernom svijetu uistinu nadišlo potrebu za nekim tko bi nas žarko i vječno ljubio i to na način na koji to samo Dobar pastir zna?
U našim tihim i tajnovitim trenucima mi čeznemo da netko snažan i mudar vodi računa o nama. Svi mi koji smo odrasli u sređenim domovima nosimo u sebi uspomene kako je to bilo lijepo kada bi nas roditelji navečer … Read More
Morgan Freeman jedan je od mojih omiljenih glumaca. Naravno, nisam jedini – dobitnik Oscara snimio je najmanje 45 filmova. Ipak, njegova vjera nije razlog zašto se ja divim njegovom radu.
Kada je upitan drži li sebe ateistom ili agnostikom, odgovorio je, „Mislim da smo mi izmislili Boga. Pa ako ja vjerujem u Boga, a ja vjerujem, onda je to zato što ja mislim da sam ja Bog.“
Ovih dana Freeman je na naslovnicama sa svojim filmom „The Strory of God“ / „Priča o Bogu“, jednom od najskupljih programa u povijesti National Geographic Channela.
Njegov je cilj ujediniti ljude različitih religija, i pokazati da „svi mi tražimo istu stvar… i u biti da svi mi dolazimo do istih ideja o tome tko smo mi, što smo i kamo idemo.“
Dobrodošli u svijet relativizma, gdje „svi putovi vode do iste planine“ i istina je što god mi rekli da ona jest. Osim kada je naša „istina“ biblijska. Onda smo mi netolerantni ako ne i opasni.
Razmislite o bijesu koji je skoro eruptirao kada je Hillary Clinton rekla jednom TV novinaru da „nerođena osoba nema ustavna prava“. Podupiratelji „pro-life“ („za-život“) pokreta naravno nisu bili suglasni s njom. Ali … Read More
link za preuzimanje radijske emisije
„uvijek nedjeljom“
od 22. travanj 2018.
https://jumboiskon.tportal.hr/dl/be4d87f3-cb1d-4b13-b2a6-d70f9c09817f
„Ja ću abortirati i vi tu ništa ne možete.”
Leah je imala stipendiju, kao vrsna atletičarka, na jednom kršćanskom sveučilištu u SAD. Ako bi fakultet doznao za njezinu trudnoću izgubila bi stipendiju i mogućnost daljnjeg školovanja. Odlučila je da joj dijete ne će sve to ugroziti.
Savjetnica u centru za trudnoću se je nadala da će uspjeti promijeniti njezinu odluku. Upitala je djevojku hoće li pristati na besplatni ultrazvuk. Leah je pristala.
I dok je djetetova budućnost bila u potpunoj neizvjesnosti medicinska sestra je slušala o brigama i dilemama mlade djevojke. Niti jednom nije radila pritisak da odustane od pobačaja niti je ignorirala njezinu zabrinutost.
Tijekom čitavog pregleda pogled djevojke bio je prikovan uz monitor aparata za ultrazvuk. Kada je pregled završio Leah je prošaptala pet riječi koje su otkrile da se je sve promijenilo.
„Nadam se da je djevojčica.“
Jedan život je spašen zahvaljujući ultrazvuku.
Centri za trudnoću potvrđuju da kada trudnica ugleda svoje dijete pomoću ultrazvuka šanse za pobačaj dramatično se smanjuju.
Nekada smo imali samo riječi, sada medicinsko osoblje može trudnicama ponuditi prozor u maternicu.
A to može spasiti mnoge živote.
-
Vrstan film za one koji su odrasli na westernima i koji vole akcione filmove. STRONG 12 priča istinitu priču o 12-orici pripadnika US Army Special Forces ODA595 koji su ubačeni u Afganistan nakon rušenja „blizanaca“ u NYC. Filmu je prethodila knjiga „Horse Soldiers“ (Doug Stanton).
Cilj je bio razbiti Al Qaedu i zauzeti, zajedno s lokalnim „gospodarima rata“ mjesto Mazar – i – Sharif. Procijenjeno je da bi za to trebalo dvije godine. „Horse Soldiers“ su to učinili za tri tjedna.
Na stranu američka politika ovaj film prije svega govori o običnom vojniku i vojničkom bratstvu i meni je zato fascinantan.
Izdvajam scenu u kojoj general Dostum, zapovjednik lokalnih snaga, koje su u savezu s Amerikancima govori zapovjedniku operacije „Dagger“ Mitch Nelsonu:
„Ne ćete pobijediti ovdje jer niste iskreni prema sebi. Očekujete pobjedu bez krvi. Vaš bijes dolazi iz vašeg straha jer živite na mjestu gdje je život bolji nego zagrobni život. Takvo nije ovo mjesto. Ovdje Talibani ubijaju sve za što vi živite. Vaša misija će propasti jer se plašite smrti. Ljudi mule Razana, Talibani, oni je prigrljuju. Jer vjeruju da ih čeka bogatstvo u raju.“
Kada mu Mitch Nelson ponudi pomoć najmodernijeg … Read More
Morgan Freeman jedan je od mojih omiljenih glumaca. Naravno, nisam jedini – dobitnik Oscara snimio je najmanje 45 filmova. Ipak, njegova vjera nije razlog zašto se ja divim njegovom radu.
Kada je upitan drži li sebe ateistom ili agnostikom, odgovorio je, „Mislim da smo mi izmislili Boga. Pa ako ja vjerujem u Boga, a ja vjerujem, onda je to zato što ja mislim da sam ja Bog.“
Ovih dana Freeman je na naslovnicama sa svojim filmom „The Strory of God“ / „Priča o Bogu“, jednom od najskupljih programa u povijesti National Geographic Channela.
Njegov je cilj ujediniti ljude različitih religija, i pokazati da „svi mi tražimo istu stvar… i u biti da svi mi dolazimo do istih ideja o tome tko smo mi, što smo i kamo idemo.“
Dobrodošli u svijet relativizma, gdje „svi putovi vode do iste planine“ i istina je što god mi rekli da ona jest. Osim kada je naša „istina“ biblijska. Onda smo mi netolerantni ako ne i opasni.
Razmislite o bijesu koji je skoro eruptirao kada je Hillary Clinton rekla jednom TV novinaru da „nerođena osoba nema ustavna prava“. Podupiratelji „pro-life“ („za-život“) pokreta naravno nisu bili suglasni s njom. Ali … Read More
„Ja ću abortirati i vi tu ništa ne možete.”
Leah je imala stipendiju, kao vrsna atletičarka, na jednom kršćanskom sveučilištu u SAD. Ako bi fakultet doznao za njezinu trudnoću izgubila bi stipendiju i mogućnost daljnjeg školovanja. Odlučila je da joj dijete ne će sve to ugroziti.
Savjetnica u centru za trudnoću se je nadala da će uspjeti promijeniti njezinu odluku. Upitala je djevojku hoće li pristati na besplatni ultrazvuk. Leah je pristala.
I dok je djetetova budućnost bila u potpunoj neizvjesnosti medicinska sestra je slušala o brigama i dilemama mlade djevojke. Niti jednom nije radila pritisak da odustane od pobačaja niti je ignorirala njezinu zabrinutost.
Tijekom čitavog pregleda pogled djevojke bio je prikovan uz monitor aparata za ultrazvuk. Kada je pregled završio Leah je prošaptala pet riječi koje su otkrile da se je sve promijenilo.
„Nadam se da je djevojčica.“
Jedan život je spašen zahvaljujući ultrazvuku.
Centri za trudnoću potvrđuju da kada trudnica ugleda svoje dijete pomoću ultrazvuka šanse za pobačaj dramatično se smanjuju.
Nekada smo imali samo riječi, sada medicinsko osoblje može trudnicama ponuditi prozor u maternicu.
A to može spasiti mnoge živote.
Kako živimo “u krugovima” istomišljenika bavljenje politikom uzaludan je posao. Sve što izgovorimo ili napišemo dolazi do ljudi koji uglavnom misle kao i mi. Gubi se nevjerojatna energija kako bi se učvrstilo mišljenje osobe koja je već čvrsta u njemu.
A toliko je zla okolo nas.
Po mojem sudu geneza svih hrvatskih nevolja leži u činjenici da smo se (na ovaj ili onaj način) odrekli Boga. Ne možemo očekivati bolju politiku i političare od ovih kada šutke promatramo i šutnjom odobravamo pokolj nevine dječice. Rana pobačaja duboka je i vapi za pravdom.
Što možemo?
Malo i ništa kada je ovaj svijet u pitanju.
Puno i sve ako se utječemo Bogu.Zato ja od danas smanjujem svoj “politički angažman”.
Biti će na hladnom pogonu.
Uvjeren sam da je jedino pokajanje i molitva ono što može spriječiti našu propast.I kao naroda i kao pojedinaca.
Moje sposobnosti su skromne ali su iskrene. Polazim od sebe. Moliti ću za život onih koji, ako se rode uz naše molitve, imaju šansu spasiti ovaj narod.
Ako mislite da sam u pravu pridružite mi se.
Već od sutra.“Sve demokracije, od antičke Atene, preko Rimske Republike, do gradova država renesanse, su propale. Propale su na isti način, kao korumpirani savez ekstremnog bogatstva i centralizirane moći. Običnim građanima je oduzeta sloboda. Ono što je s pravom njihovo oduzeto im je, a njihova djeca su poslana umrijeti u ratovima bogatih.”
NVWS – No Victory Without Sacrifice / Nema Pobjede Bez Žrtve
Benjamin Tolić: Crni petak
U petak, 13. travnja, [narodni] će zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru glasovati o prijedlogu Zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije Vijeća Europe.Doznat će se dakle ishod Plenkovićeve korizmene bitke za konvenciju koja pod krinkom suzbijanja nasilja nad ženama i borbe protiv nasilja u obitelji nameće ljudima i narodima rodnu ideologiju, a državu obvezuje na znatan trošak koji iziskuje promidžba i provedba te ideologije pod nadzorom posebnoga međunarodnog tijela.
Rodna je ideologija neukusna dosjetka. Izgrađena je na bolesnoj podlozi spolnih zastrana. Ona spolne zastrane tumači kao društvene krjeposti i poziva svijet da u skladu s tim krjepostima odbaci tradicijski nauk o čovjeku, da oslobodi rod od spola, što će reći: i od rađanja, te da vrijednosno izjednači pravi put i stranputice. Sve u svemu: bezumna, protunaravna i protukršćanska bljezgarija.
Ako je tako, pitate se, što bî Andreju Plenkoviću da za dobro toga zla otvori fronte na svim stranama: protiv većine svoga biračkoga tijela, protiv kulture svoga naroda, protiv Crkve, protiv znanosti, protiv svojih najbližih stranačkih suradnika, protiv zdravoga razuma?
Možda ipak nije tako? Možda je posrijedi samo slaba komunikacijska vještina?
Ne znam što je posrijedi. Ali promatram pojedinosti. Naravno, tumačim ih logično. … Read More
-
Ove se Nedjelje susrećemo s možda najpoznatijom metaforom u Svetom pismu.
S metaforom o Dobrom pastiru.
Pa tko od nas nije barem jednom vidio, u nekoj crkvi, sliku koja prikazuje Isusa kao pastira ili neku čestitku, ilustraciju?
Čudna je stvar da iako još uvijek u našoj relativnoj blizini (otoci, Zagora) postoje pastiri, iskustvo susreta s pastirom za mnoge je današnje ljude nepoznanica. Mi svi znamo da takvi ljudi postoje, ali mi nemamo s njima, poglavito ako živimo u gradovima, nikakvog kontakta, pa onda njihov posao i način života i nije za nas baš neka napeta tema. Puno više toga mi znamo o učiteljima, liječnicima, odvjetnicima nego o pastirima.
Pa, iako se slika pastira nama činila pomalo staromodnom, postavlja se jedno potpuno logično pitanje – je li čovječanstvo u ovom našem modernom svijetu uistinu nadišlo potrebu za nekim tko bi nas žarko i vječno ljubio i to na način na koji to samo Dobar pastir zna?
U našim tihim i tajnovitim trenucima mi čeznemo da netko snažan i mudar vodi računa o nama. Svi mi koji smo odrasli u sređenim domovima nosimo u sebi uspomene kako je to bilo lijepo kada bi nas roditelji navečer … Read More
link za preuzimanje radijske emisije
„uvijek nedjeljom“
od 22. travanj 2018.
https://jumboiskon.tportal.hr/dl/be4d87f3-cb1d-4b13-b2a6-d70f9c09817f
„uvijek nedjeljom“
od 15. travanj 2018.
https://jumboiskon.tportal.hr/dl/cf5b422d-997c-415c-810b-63f1cbda6487
Nevjerojatna smo bića mi ljudi.
Između ostaloga jedina smo bića na svijetu koja su u stanju zadiviti se.
Znate ono kada zinemo i kažemo: „Čovječe, ajme šta je ovooooo lipoooo!“.
Nikada niste vidjeli medu gdje stoji zadivljen pod kruškom, nikada niste vidjeli svinju „bez teksta“ kako samo uzdiše i gleda u napoj, nikada niste vidjeli lisicu kako se, sa suzom u oku, divi ulovljenoj kokoši.
Ne, i medo i prase i lisica ne dive se ničemu.
Oni samo gledaju kako sve to što prije strpati u sebe.
Nikad se ne zna, kada može banuti konkurencija. Ili čovjek.
Jedino smo mi ljudi u stanju stati i zadivljeno se zagledati, „ostati bez teksta“ i suzu pustiti, čak i pred stablom kruške, pred punim tanjurom, pa i pred piletom, većim ili manjim. A da ne govorim kako nas znaju oduševiti slapovi planinske rijeke, zvijezdama osuto ljetno nebo ili cvijetak niknuo u nekoj ljutoj škrapi.
Sva druga bića takve pojave jednostavno ne primjećuju, ukoliko nisu na jelovniku. Dakle samo čovjek može ostati „inkantan“, zapanjen, začuđen.
Zadivljen.
Ali samo i jedino čovjek svu tu divotu oko sebe može, vidjevši je, u jednom jedinom trenu, mrtav hladan, zaboraviti. Kao da … Read More
SUMNJA U IDENTITET
3. TRAVNJA 2016. IVICA URSICBaš taj „sumnjičavi i nevjerni“ Toma dao je odgovor na sva ova pitanja kao nitko prije i poslije njega. Odgovor za sva vremena.
“Gospodin moj i Bog moj!”
Tekst: Ivica Ursić
Noć je.Kiša ne prestaje.
Ceste su poplavljene.
Automobili su u kvaru.
Desetero putnika pronalazi sklonište, jedne olujno kišne noći, u oronulom i pustom motelu negdje u Nevadi.
Telefoni ne rade. Vrata škripe. Sama se otvaraju i zatvaraju.
I onda sve kreće po zlu. Ubojstvo za ubojstvom.
Uz užasan strah jedini osjećaj koji je ostao jest nepodnošljiva sumnja.
Svatko u nekoga sumnja. Svi sumnjaju u svakoga.
Ovako počinje film „Identitet“.
Ovaj film kao da zrcali stanje duha u ovom našem modernom svijetu u zori 21. stoljeća. Ovo je slika naše kulture, kulture straha i sveprisutne sumnje.
Sumnjičavi smo prema svemu i prema svakomu.
Sumnjamo u zrak koji udišemo, u hranu koju jedemo, u vodu koju pijemo. Sumnjamo u institucije domaće i međunarodne, u politiku našu i njihovu. Sumnjamo u njihove banke i medije, jer svojih već odavna nemamo. Sumnjamo u svoju Crkvu.
Sumnjamo u neznance, u susjede, u kolege, u članove vlastite obitelji. Sumnjamo u sebe … Read More
OŽILJCI NADE
„Ožiljci nas podsjećaju da je naša prošlost stvarna.“ (Cormack McCarthy)
Nema osobe bez ožiljaka. Svatko od nas ima nekakav ožiljak. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, dok se nekih više i ne prisjećamo. Ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nam nanijete.
Ne možeš živjeti život, a ne biti ranjen. To dolazi u paketu. Ali ima nešto kod ožiljaka što ljude čini više ljudima. Mi smo ponekad (i to s pravom) sumnjičavi kada vidimo ljude koji, onako na prvi pogled, djeluju – savršeno. Djeca bez oderanih koljena, tinejđeri bez bubuljica, žene savršenih proporcija, starije osobe bez bora, svi oni izazivaju kod nas barem blagu nevjericu.
Ima nešto stvarnog, uvjerljivog, vjerodostojnog u ožiljcima.
Ali kako onda govoriti o „ožiljcima nade“ kada je u svakoj od tih priča prisutna bol?
„Sve što mi ovi ožiljci mogu dati jest – nada, ali sve što vidim u ovoj noći jesu brodovi koji tonu.“, jada se pjesnik.
Za nas kršćane nadu simbolizira smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Križ, simbol okrutne smrti, postao je simbol nade, jer je … Read More
NIJE DOVOLJNO**
**slobodan prijevod i interpretacija teksta čiji je auktor Christoph Friedrich Blumhardt
Nije dovoljno slaviti Uskrs i reći: „Krist je uskrsnuo!“. Beskorisno je to izgovarati ukoliko u isto vrijeme nismo u stanju reći da smo i mi također uskrsnuli, da smo primili nešto s neba.
Mi bi se morali osjećati grozno kada se dogodi Uskrs, smrt i uskrsnuće Isusovo, kada se to navijesti čitavom svijetu, a s nama se u biti ništa ne dogodi. Kada na nas to nema nikakvog učinka.
Veliki protok vremena sa sobom je donio i napast da mi i dalje govorimo o Kristovoj smrti i njegovom uskrsnuću, a da to ostane na riječima, da nas ne dotakne i ne pomakne.
Mi čujemo za Kristovu smrt na križu i mi i dalje sjedimo i jednako nam je dosadno kao da čitamo lanjske novine. Dapače, možda bi nam te novine bile i zanimljivije.
Tu je neprijatelj stekao prednost i ako želimo stvari preokrenuti trebali bismo stati pred Boga, trebali bi se boriti i moliti, kako bi našli smisao Kristove smrti i uskrsnuća. Ali ljudi, neprestano, ulaze u velike rasprave o vjerskim pitanjima. Bog je za njih mrtav. I za njih je sasvim u redu … Read More
