Ako želimo preživjeti moramo se vratiti u stanje kada smo bili zdravi

Kada je kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, napisao predgovor za knjigu “Dijeljenje pričesti na ruku: povijesni, pravni i pastoralni pregled” naišao je na brojne kritičare koji su mu prebacivali kako je nemoguće vratiti se na stari način primanja pričesti, to jest klečeći i na jezik, poručivši mu: Želite se vratiti u prošlost? Ne možete se vratiti u prošlost.

A moj odgovor na ovu opasku je uvijek isti: ako idete na godišnji zdravstveni pregled i liječnik vam kaže da morate izgubiti dvadeset kila jer možda nećete preživjeti do sljedećeg godišnjeg pregleda, on vam zapravo govori kako se morate vratiti na težinu koju ste imali prije trideset ili četrdeset godina. Preživljavanje često zahtijeva žrtvu. Tako je i s cijelim nizom liturgijskih praksi. Ako želimo preživjeti moramo se vratiti u stanje kada smo bili zdravi.

Zagovaratelji pričesti na ruku također često kažu “kako se pričest tako dijelila u ranoj Crkvi“. Odgovor je – i da i ne. Zasigurno postoje naznake da je to činjeno na nekim mjestima. Međutim, do vremena kada su kristološke kontroverze prvih stoljeća riješene i kada je euharistijska teologija bila čvrsto utemeljena, takva je praksa izumrla ili je naprosto zabranjena.

Kada je onda ponovno oživjela? Odgovor je jasan – za vrijeme protestantske reformacije.

Martin Bucer, jedan od najradikalnijih reformatora, inzistirao je na nužnosti zabrane pričesti na jezik i naredio je pričest na ruku jer, kako je rekao, to uništiva vjeru u stvarnu prisutnost Krista u Euharistiji te istovremeno umanjuje važnost svećeničke službe. Siguran sam da su mnogi od vas vidjeli ankete (Gallup Poll-a provedene u SAD-u) koje pokazuju da tek trećina katolika, koji se svake nedjelje pričešćuju, imaju pravovjerno razumijevanje sakramenta, tj. da je Sveta Euharistija tijelo, krv, duša i božanstvo našega Gospodina Isusa Krista.

Primanje na ruku također ima još jednu nepredvidljivu posljedicu: stavlja primatelja u ulogu posrednika. Kad se netko krsti, ne uzima vodu od poslužitelja i ne izlijeva je po sebi; kada netko prima bolesničko pomazanje, on ne uzima ulje i ne pomazuje se sam. A u ovom slučaju, primatelj preuzima Tijelo Gospodnje od svećenika i sam upravlja s njim, što ga mijenja od skromnog primatelja do uloge aktivnog službenika.

Odlomak iz predavanja Petera M.J. Stravinskasa objavljenog u The Catholic World Report-u

(https://www.quovadiscroatia.com)