Blog

 

PONOS I TUGA

Ovo su dani u godini prepuni burnih osjećaja.

Emocije se bude, izranjaju iz dna duše.

Lome te i ne daju ti mira.

Nikakva sila ne može ih zatomiti.

Dovoljno je, danas, predvečer, prohodati Vukovarskom ulicom i sve će ti biti jasno.

Čini ti se kao da je vrijeme stalo. Stalo i vratilo se.

U dane ponosa i slave.

I velike tuge.

Slava odavno ne stanuje na našim adresama, otjerali smo je, prognali.

Ponosa doduše još uvijek nešto ima, uglavnom u tragovima, a tuga je i dalje prevelika i neprestano se povećava.

Današnji dan, 18. studeni, dan je sjećanja na Vukovar i Škabrnju. I Nadin.

I na sve one koji su Hrvatsku voljeli više od svojega života.

I večeras će promet Vukovarskom ulicom stati i palit će se svijeće na spomen onima koji su svojim životima sve nas zadužili.

Vječno zadužili.

To će ujedno biti i svijeće nade za one koji još uvijek traže na stotine nestalih.

Svojih najbližih.

I najdražih.

Godinama odlazim do Vukovarske ulice zapaliti svijeću i pomoliti se za sve te duše što „navik žive, jer zginuše pošteno“.

Godinama slika je uvijek, ako ne ista, a onda slična. Najviše je mladih. Uglavnom školaraca. Dolaze sa svojim učiteljima i profesorima. Dostojanstveni su. To ohrabruje. Bude i nekoliko gospođa i gospode u zlatnim godinama.

Nekoliko očeva i majki s malom djecom koja znatiželjno pitaju: „Zašto sve te svijeće?“

Čovjeka obuzme veliki ponos ali i beskrajna tuga. Tresu čovjeka emocije kada se sjeti onih slavnih dana kada je čitav grad dočekivao svoju „četvrtu“, kada su na čelu junaka bili njihovi generali, kada su se po prozorima vidjele nebrojene zastave i upaljene svijeće.

A danas?

Danas ljudi ostaju kod kuće, jer je ova Hrvatska umorna od politike, od nepravde, od svega onoga što joj je, tako nepošteno, natovareno na leđa. Umorna je od haške „pravde“, od domaćih gadosti, umorna je od izdaje i zaborava, od svega i svakoga i što je najgore zbunjena je, podijeljena, nepovjerljiva, tjeskobna i beskrajno tužna.

Ali tinja, poput onog upaljenog lumina, tinja neugasla nada da je baš ta mladost koja hodočasti do Vukovarske na ovaj dan, da je baš ta mladost jamac neke nove, drugačije Hrvatske.

Usprkos svim tim silnim pokušajima da se sve relativizira, izjednači, da se pravda proglasi nepravdom, da se zaborav ustoliči kao vrlina, uprkos svim tim „Balkan-expressima“ i „Igmanskim marševima“, „regionima“ i „Balkanskim ulicama“, uprkos glazbi, kapitalu i kriminalu koji slijede „tanku crvenu nit“ do novog „bratskog zagrljaja“, od čije su nam siline desetljećima  pucale kosti, uprkos svemu tome, sve dok i jedna jedina svijeća bude na ovaj dan upaljena u Vukovarskoj ulici, plamen ljubavi za Hrvatsku neće se utrnuti i spomen na njezine najbolje kćeri i sinove ne će nestati.

I kao što je Krleža primjetio: „Hrvatska se 1918. godine kao prazna pivska boca otkotrljala pod skute Karađorđevića.“, strah me je da se, ova današnja, Hrvatska opet kotrlja pod nečije skute, samo je razlika u tome što to sada ne čini kao prazna pivska boca nego kao prazna pivska  limenka.

Usprkos činjenici da nam domovina sve više i više sliči na sobu iskrivljenih zrcala, u kojima debeli izgledaju mršavi, niski visoki, a zločesti dobri, usprkos svim pokušajima da se ljudima ubije, zatomi, izbriše sjećanje, uvijek će biti ljudi koji će i ugašenu svijeću ponovno zapaliti.

I svake godine, u ovo vrijeme, sjetim se riječi:

„Gospođu Croatiu volim stalno i nesretno. Nesretnija je nego ikad, ali ja je volim više nego ikad. Nije ona kriva što je nesretna, a ni ja što je volim.“

Neke Krist Kralj čuva Hrvatsku i neka je laka Hrvatska zemlja svima koji su ginuli pod njezinim barjacima.

I neka je vječna hvala onima koji su je obranili i učinili slobodnom – ma gdje bili.

Jer ljubav, vjernost, vjera i pravda otišli su na spavanje, kada se probude, na svijetu, a i kod nas, sve će biti bolje. Nadajmo se. Vjerujmo.

„I … ne pitaj me ništa … tek svijeću upali.“