U ovo vrijeme ... 21. listopad 2017

 

Voli Boga u zori i u suncu. Gledaj ga kako razgrće oblake i umiva se. Traži travu na koju padaju kapi vode s Njegova lica i sabiri što vidiš.

Voli ga i u rosi – oduševljavala me moja mala baba Iva, dok bi me budila zorom kako bi gledala djela Gospodnja na nebu svoje zemlje i divila im se.

Znala sam još tada da je to nebo, iako jedinstveno u svijetu, ipak malo drugačije ovdje. Predstavio mi se Bog u njemu jezikom koji sam razumjela, ovim mojim, hrvatskim. I utisnu mi ga usred srca do dana današnjeg…

Nema slučajnosti na svijetu, sve je s razlogom na zemlji posloženo i to u sekundi vremena. Tako i ova moja molitva naiđe na svoj trenutak i uklopi se u zamišljeno.

Naime, ovu istu zoru sam opet vidjela prije par dana, hodeći sa svojom župom putevima sv.I.Pavla II u njegovoj domovini.

Vrati mi ona u misli onu moju čistu zoru iz djetinjstva koju mi na trenutak zamračiše oblaci dima od oružja tuđih vojnika. Brišem paru koja se skupila na prozoru autobusa, ne bi li s njome obrisala i uspomene jedne mladosti. Onih 19, 20 godina što ostaviše svoje živote kao žrtvu za novi naraštaj.

Ne ide mi, pa odlutam mislima na one krunice oko vrata. Gledam Papu kako blagoslivlja moj narod i slušam što govori svijetu: “Zaustavite rat…događa se nešto što nije dostojno čovjeka…”

Obećaje nam da neće ostati nijem pred trajanjem onog što sije toliko mrtvih u dragu hrvatsku zemlju…

Znao je on dobro povijest i svoga i moga naroda. Kako je samo gorjelo u mladim srcima, dok je govorio …ljubljeni sinovi Božji…

Kad bi barem opet progovorio Bože i vratio im ponovo nadu oduzetu od ovih nekih čudnih ljudi koji sjede za oltarom njihove domovine. Znaju oni Bože, da ovi čudni ljudi ne vole ni ovu tvoju rosu, ni ovo tvoje nebo. Ni tvoj jezik kojim govoriš. Nije njima stalo ni do tvoga vojnika ni do tvoga čovjeka. Čudnom kulturom žive ovi čudni ljudi. Brane nam pjesme, iskrivljuju sjećanja. Sve što tinja, gledaju ugasiti. Brane nam Tebe u svemu.

No, ne držiš Ti Bože svog vojnika u svojoj zemlji bez velikog plana, razmišljam, dok mi se po glavi mota Svečeva zamisao o silama svijeta od kojih se ovaj čovjek sam oslobodio. O civilizaciji koju je je ovaj čovjek sam izgradio…

Zar ćeš pustiti da ga ista uništi? Zar ćeš pustiti Bože da tvoj naum da stvoriš muškarca ili ženu, mijenja čovjek.

Što si u njima Bože tada zapalio, raspiri u sinovima njihovim, molim se…

Penjem se sve više i više prema svetištu, tražeći odgovor preko Sveca koji je zadužio moj narod.

Kleknem do Poljaka, pozdravimo Gospu. On na svom, ja na svom jeziku progovorimo: Zdravo Marijo! Nastavim u sebi: Majko Božja, Majko Svečeva, Hrvatske i Poljske.

Podiže svećenik Hostiju, jednom, drugi put…sat za satom, uvijek. Ovo je, dakle mjesto gdje Euharistija ne prestaje. Iz ovog je izišao Svetac. Iz ovog je nastao grad i država i jedan narod. Iz ovog nam je Izvora piti i hraniti se. Iz ovog se izgrađuje civilizacija ljubavi.

Iziđem iz svetišta, pogled se prostre šetnicom kojom se ulazi u grad. Na početku šetnice stoji Pokaznica. Učini mi se velika kao sunce, na vrhu jarbola broda zvanog Domovina.

Neka Te Gospodine svi vide u tvojoj veličini!- pomislim. Nasuprot Njemu dočeka nas papa veseo, raširenih ruku, a Kalvarija se prostre ispod njih… Kalvarijom nam je prolaziti uvijek iznova.

Pođemo po njoj kao po Vukovaru. Postaja za postajom. Sjetim se teškog vukovarskog križa, udara svom težinom o pod. Tko bi ga Bože sam nosio? Papa nam priskače i pomaže ga nositi onom izgubljenom starcu i onoj ženi koja ne zna gdje joj je sin. Probijaju se kroz sve postaje krvavog križnog puta, a on ih tješi: Ne bojte se!

Slobodne li duše, pomislim. Niti mi tko sjećanja može ukrasti, ni molitvu zabraniti.

I kad mi suze zarobiše oči, a kamen pritisnu prsa, pročitam postaju koju mi dade svećenik čitati:

V postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ…

Obećam, tu na zemlji Svetog pape, Isusu: Zarazit ću se vjerom ovog naroda i vratit se svojoj kući kako bih svjedočila da sam Te opet vidjela u zori i suncu i rosi zemlje velikog Pape. Vratio nam je ponovo nadu i poručio opet: Ne bojte se!

Papa vas još uvijek voli, blagoslivlja, prima vas i moli za zemlju Hrvatsku.

Vidjeli smo Krista na žalu, došli u noći, na hrvatsko tlo i zapjevali Vilu Velebita ko u podne.

Mislim se, brzo će zora, čekat ću Te ja Bože budna u njoj…

*Anela Todorić ekonomistica je iz Zagreba, udana, majka troje djece, živi i radi u glavnom gradu

 

Izvor: narod.hr