UVIJEK NEDJELJOM 15 10 2017

Mt 22, 1-14

 

Koga god nađete, pozovite na svadbu.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

 
U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
 
Riječ Gospodnja.
 
 

Opaki i opasni revolveraš uđe u salun, počne ispijati viskije i mrko pogledavati oko sebe. Što je više pio atmosfera u salunu je bila sve strašnija. Onda se dohvati svojih revolvera i stade pucati po plafonu.

Svi su „pomrli“ od straha. Svi.

Konačno se okuraži maleni i neugledni čovječuljak. Bio je to vlasnik saluna. Priđe revolverašu i tihim glasom reče: „Dajem ti pet minuta da napustiš naš grad.“

Opaki i opasni revolveraš vrati svoje revolvere u korice, odgurne od sebe bocu viskija, iziđe iz saluna, uzjaši svojega konja i žurno napusti grad. Kada se je izgubio iz vidokruga, netko od nazočnih, upita vlasnika saluna, što bi učinio da je opaki i opasni revolveraš odbio otići.

„Vjerojatno bih mu produžio rok odlaska.“ odgovori ovaj.

Mnogi od nas kršćana imaju takav koncept Boga – ako propustimo zadani nam rok, Bog će ga jednostavno – produžiti.

Priznajmo, mi Božji sud ne uzimamo zaozbiljno.

Naš je stav: „Ja griješim, a Bog oprašta.“

Bogu je to i onako u opisu posla, kažemo mi.

Mi se valjamo, kaže Dietrich Bonhoeffer, u „jeftinoj milosti“.

Ali milost nije jeftina. I milost nije jednodimenzionalna. Milost se može shvatiti samo ako stoji uz Božji sud. I to kao olakšavajući faktor na suđenju. Bog nas prosuđuje i nalazi nas nespremnima, nepripremljenima za svadbenu gozbu, za Božju feštu.

Jednom je netko primjetio, a bila je riječ o Evanđelju po Mateju, da u njegovim čitanjima nikada nije dobro da te se oslovi sa „prijatelju“. Svaki put kada bi se nekoga oslovilo sa „prijatelju“ ono što bi uslijedilo ne bi bilo ni malo ugodno.

Najupečatljivija scena svakako je ona kada Juda ljubi Isusa, a Isus ga pita: „Prijatelju, zašto si došao?“ (Matej 26, 50) ali ništa manje poznata nije ni današnja scena kada se kralj obraća jednome koji nije bio odjeven u svadbeno ruho – i govori mu, pita ga: „Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?“

Ta zaključna scena drugi je šok u današnjoj paraboli. Prvi šok sigurno je kada kralj daje u cjelosti uništiti one koji su odbili doći na gozbu. Bilo kako bilo, kralj u ovoj paraboli nije netko koga se može shavćati olako.

Središte ove parabole, njezina bit, govori o tome kako se Božja milost i Božja riječ šire, kako dopiru do ljudi za koje nikada ne bismo ni pomislili da su bitni.

"Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše - i zle i dobre.“

To je omiljena tema evanđeliste Mateja. Od rodoslovlja Isusa Krista na početku, pa preko pojave tri mudraca, lako je primijetiti, sve do ove parabole, da je sve prepuno milosti. Ali milost je, rekli bismo, neprestano „šotobraco“ – rukom pod ruku – s Božjim sudom.

Ovo je poprilično sklizak teren.

Svi mi rado govorimo o Božjoj milosti. Puna su nam je usta.

I red je, jer je Božja milost naša jedina nada i spas.

Zaboravite slatkaste poruke koje širi New Age i njegova velika svećenica Oprah Winfrey, to nas sigurno spasiti ne će. Ali mi nekako volimo misliti kako ćemo čineći dobra djela dospjeti među one koji će se spasiti, jer ćemo bivajući dobrotvorima, privući Božju pozornost, pa na kraju onda ispada da se mi u biti spašavamo, jer smo to zaslužili.

To je fatalna pogreška.

Mi se sami po sebi ne možemo i ne ćemo spasiti.

Božja milost je ona po kojoj se mi spašavamo.

Isključivo po njoj čovjek može biti spašen.

Ali znači li to da mi onda uopće ne trebamo spominjati onu drugu stranu medalje? Znači li to da trebamo šutjeti i ne govoriti da ako ljudi odbace Evanđelje ili odbiju Božju milost ili se ne okane svoje sebičnosti, da će se onda morati suočiti s Božjim sudom?

U svojoj knjizi „Ljubav pobjeđuje“ Rob Bell je potaknuo veliku raspravu po slijedećim pitanjima.

Hoće li Bog, koji je ljubav, ikada ikome suditi?

Hoće li Bog ikada ikoga poslati u vječnu tamu?

Neki danas, a među njima je, nažalost, i određeni broj svećenika i teologa, govore: „Ne, Bog to nikada ne bi napravio.

Usredotočimo se mi na Njegovu milost i na Radosnu vijest i na Boga čija ljubav za granice ne zna i zaboravimo na gnjevnog Boga koji spominje mjesto gdje će biti „jauk i škrgut zuba“.

Nije sporno da je Isus prepun milosti.

Nije sporno da je Isus prema svima pružao, i da dan danas prema svima pruža, ruku. I nije sporno da je spasenje besplatan dar Boga čovjeku. Ali da će na kraju biti iznenađenja – biti će ih.

Taj milosrdni i blagi Isus nije iz svojega riječnika izbacio riječi koje mnogi danas, među nama, jednostavno ne žele čuti. To su riječi za koje mnogi među nama danas „nemaju vremena“ ili ga ne žele imati.

Ono za što je Isus došao i što nam je došao ponuditi, bio je najdragocijeniji dar kojeg je Bog mogao ponuditi čovjeku. Bila je to božanska žrtva takvih dimenzija da je čovjek nikada ne će biti u stanju izmjeriti. Ali baš zato, zbog veličine i vrijednosti te žrtve, nju odbaciti nije mala stvar.

Ono o čemu govori današnje čitanje jest besplatna pozivnica milosti, pozivnica za mjesto za Božjim stolom. Ono što je po srijedi od nemjerljive je vrijednosti.

Da, mi možemo primiti sva ta bogatstva samo po milosti Božjoj, ali ako nas ta milost ne pomakne, ne natjera na promjene, ako mi za nju „nemamo vremena“, ako su nam neke (i ne samo neke) stvari „prišnije“, onda Bog, vjerujte mi, ne će na sve to samo „slegnuti ramenima“.

Nemojmo ni za trenutak utonuti u iluziju da ne će biti ozbiljnih posljedica ako odbacimo Krista Boga i odbijemo prihvatiti njegovu pozivnicu za feštu.

I da, ne mogu, a ne vratiti se na onoga jadnika kojega su pokupili s puta i kojega će osuditi što nije bio svečano, dakle primjereno, odjeven.

Pa u čemu je njegova krivica?

Nije naravno riječ o dress-codu. Neki od pozvanih olako su shvatili pozivnicu i nisu došli, a ovaj je čovjek olako shvatio poziv kada ga je prihvatio. Nas Božja milost poziva onakve kakvi mi jesmo ali mi ne smijemo doći onakvi kakvi smo. Milost jest besplatna ali nije jeftina. Ona u sebi ipak uključuje cijenu, a ta cijena je naša promjena. Pokajanje.

Nažalost mi kršćani kao da uvijek dolazimo u istu napast – Boga olako shvaćamo – kao ono, jednom kada smo “dio ekipe”, kada smo sjeli za stol, sada možemo ostati onakvi kakvi smo, jer mi smo “unutra”.

Mnogi od nas drže Božji poziv svojim pravom, a ne privilegijom. Bog je nama to dužan, uvjereni smo. I mi se prema onome što držimo Božjom obavezom ponašamo nonšalantno, bez obaveze s naše strane.

Ponašamo se olako. Prezauzeti smo drugim stvarima. Poziv Božji zanemarujemo. Čak ga i odbijamo. Odbacujemo.

Ne činite to. Ne vjerujte onima koji vas žele opčiniti iluzijama o “praznom paklu”. Kada dobijete Božju pozivnicu za gozbu nad gozbama, sve ostavite. I požurite.

Ako kažete da nemate vremena možda ga uistinu više nikada ne ćete ni imati.