SVA moja SIDRA

 

SUSRELI SMO SE

 

Ti obješen na križ,

ja obješen o život.

Bi to davnih godina.

 

Gledasmo se nijemo,

dok plakati ne počeh.

Pogledao si me nježno.

 

I danas to još traje,

ne želim da prestane.

Susretosmo se jako.

 

Miljenko Stojić

  

 

U ZNAKU PITANJA

 

"Gospodine, kome da idemo?

 Ti imaš riječi života vječnoga!“

 

(Ivan 6,68)

 

Kada se čovjek po prvi put susretne s nekom knjigom obično procjenjuje, nagađa i pita se što bi mogla sadržavati. Kakvo je to štivo? Isplati li se na njega gubiti vrijeme? 

 Ukoliko mu je netko, od povjerenja, preporučio, uzima je i čita, ali uvijek s dozom opreza. Znak pitanja uvijek se nadvije nad svakom knjigom kada ona dospije u ruke potencijalnog čitatelja. 

 S nekoliko uvodnih rečenica želim vam olakšati susret sa znakom pitanja koji stoji i na početku ove knjige. Što je to što imate u ruci?

 Dragi čitatelji, ova knjiga koju držite u svojoj ruci nije književno djelo. Ona nije ni priručnik. Ona je životna priča jednog čovjeka. Čovjeka sličnog vama. Ona je moje svjedočenje o dijelu mojeg životnog puta kada su mi se snovi rušili i kada su životne oluje prijetile potopiti moju životnu lađu. Ona je satkana od događaja u mome životu i od razmišljanja koja su mi bila pomoć i utjeha.

 Ne sudite kritički ove moje stranice, jer ja ih nisam ni pisao da bih se nekome svidio ili da bih njima nekoga zadivio. One su takve kakve jesu, jer ovo sam ja onakav kakav jesam. 

 Ovo je priča i ovo je život jednog od vas.

 Jer ja sam Svjedok i Putnik koji je u posljednje četiri godine održao preko 100 javnih svjedočenja vjere o proteklih evo skoro 10 godina straha, sumnje, očaja, nade, radosti i milosti.

 Ovo je priča o tome kako je bolest promijenila moje stavove u životu, kako je moja kreativna energija dobila svoj puni smisao tek kada je bezuvjetno poklonjena bližnjem, i to obično nepoznatom.

 Ja sam prije deset godina došao do svog ruba. Na vrhuncu svoje profesionalne karijere, kada su mi sva vrata bila otvorena (barem sam ja tako vjerovao) i kada sam mislio da sam zahvaljujući svojim sposobnostima „osvojio svijet“, meni je dijagnosticiran - rak. 

 Smrtonosna bolest, tako je zovu. 

 Svaki čovjek misli kako se takve situacije uvijek događaju nekom drugom. U romanima, u filmovima, ali nikada njemu. I samu pomisao na nešto takovo čovjek odbacuje od sebe, ali kada se dogodi onda postavlja uvijek isto pitanje: „Zašto? Zašto meni?“.

 Ja sam to pitanje postavio svome Bogu. I to kao optužbu.

 Ja sam živi svjedok  kako je moguće nadvladati i najgoru dijagnozu, ali ja ne tvrdim kako sam „JA POBIJEDIO RAK“. Ja sam živi svjedok da bolest nije ni kazna, ni prokletstvo nego da uistinu može biti – privilegija.

Ja kroz svoje svjedočenje želim pružiti nadu očajnima, hrabrost malodušnima, vjeru nevjernima. Želim svjedočiti jednu borbu u kojoj mi je Bog dao, preko liječnika i medicine, prigodu biti svjedokom Njegove milosti i ljubavi.

 Moje svjedočenje rezultiralo je ovom knjigom. 

 Rije Cialisč je o knjizi u kojoj se isprepleću dani, mjeseci i godine moje borbe s dijagnozom karcinoma i svakodnevnog života. To su dani koje su mnogi od vas proživjeli i dani koje mnogi baš sada žive. Dani koje će mnogi doživjeti, nadam se i preživjeti. Rak, ta suvremena pošast, koja ne bira svoje žrtve, danas je postala uobičajena dijagnoza. Dijagnoza koja ne mora završiti porazom.

 Vjerojatno ćete reći kako je Bog velik i kako me je izliječio od smrtonosne bolesti. Vi jeste u pravu, ali ja znam da je Bog učinio daleko veće čudo. Bog je ozdravio jednu bolesnu dušu. Bog je dao novi život jednom nezahvalnom srcu. Bog je osnažio jednu slabu vjeru. Bog je podučio jednog neplivača kako se pliva i za oluje, ali ne zato što si ti vrstan plivač nego zato što svoju snagu tražiš u Bogu i što su Božja milost i ljubav neizmjerne.

 Ovo je priča o našim životnim sidrima kojima i za utiha trebamo sidriti svoje životne lađe, a to su naš Bog i naš bližnji, i koja moraju biti od pravog, čvrstog materijala. Od suosjećanja, nesebičnosti, žrtvovanja, milosrđa, ljubavi, jer ulog je prevelik, jer ne znamo „ni dan ni uru“. Kasno je vikati u pomoć kada oluje navale i kada curi na sve strane. Beskorisno je tada sidriti se sidrima koja ti nudi ovaj svijet i njegov sustav vrijednosti. 

 Ta su sidra preslaba.

 Ovo je priča o modernim medijima kojima je cilj podijeliti nas i gurnuti nas u paralelne svjetove, u kojima ćemo živjeti svoje male sebične živote, ne vodeći brigu o bližnjemu i o Bogu. Tako razjedinjeni lak smo plijen. 

 Između nas, bračnih partnera, roditelja i djece, braće i sestara, prijatelja i sunarodnjaka, ubacuju se moderni mediji i svojim sustavom vrijednosti stvaraju među nama, u početku, napukline, a onda procjepe, te na koncu prave provalije, koje u jednom trenutku postanu nepremostive. I mi tako fizički živimo u međusobnoj blizini, a u biti smo užasno daleko jedni od drugih. Ovo je priča o istinama ovoga svijeta koje nam nude mediji i Istine koju nam nudi Krist.

 Temeljno pitanje ove knjige glasi: „Je li naša Istina ujedno i istina ovoga svijeta i njegovih medija i hoćemo li sidriti svoje živote pomoću takvih istina ili ćemo mi obični ljudi, koje često zovu i malima, mi očevi i majke, sinovi i kćeri, braća i sestre, mi Kristovi sljedbenici, sa svojim križem na ramenu i s krunicom u ruci, mi koji znamo da ljubav ne čuči pokraj puta poput kamena nego da je ljubav poput kruha kojeg treba uvijek iznova mijesiti, mi koji smo naučili da svatko može biti velik, jer svatko može služiti, mi koji smo vidjeli da kada klečiš pred Bogom da si tada najviši, mi koji smo spoznali što to znači kada te netko bezuvjetno ljubi i život svoj za tebe daje, sidriti svoj životni brod u Kristu koji je Put, Istina i Život?“

 

„Evo, na vratima stojim i kucam;

posluša li tko glas moj i otvori mi vrata,

unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom."

(Otkrivenje 3,20)

 

NE DAMO MI NAŠE VRHNJE!

Zavapija naš Saša. Zavapija do neba.

Zavapija sve do Svetega Duje.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Spektar/tabid/94/articleType/ArticleView/articleId/219424/Default.aspx

Traži naš Saša zaštitu samega neba i sveca zaštitnika grada Splita.

Zaštitu od „lažnih čuvara morala“.

Jema naš Saša prav'. Sto puti prav'.

Ma ča sto, ijadu puti prav'. Miljun puti prav'.

 

 

Bunidu se 'judi protiv tega ča se niki turisti „seksaju na javnim mjestima, bauljaju, povraćaju, galame...“. Rič je o „partijanerima“ sa „Yacht Weeka“ koji su uznemirili Hvarane i Komižane. Troši se karta, tinta, toneri i printeri, pišedu se peticije kojima se traži da se to ferma.

„Ferma! Dosta je bilo!“ čuje se sa škoja.

Ima naš Saša sto puti prav'.

Ma 'ko je to vidija tirat goste? I to usrid sezone? Uskratit gostoprimstvo?

Ma koji smo mi to išenpjani svit?

Ma 'ko nan daje za prav dirat se u „njihovu razuzdanost, divljaštvo i nemoral"?

Mi smo, jema Saša prav, „mala, skrušena katolička sredina“.

Je, i ne bismo tili da se dragi Bog na nas najidi i da nas satare u pepel ka' Sodomu i Gomoru. Oli nan nije dovojno i ovo požari ča nan uništavadu lipotu Dalmacije? I još bi nan samo tribalo da Gospodin s neba pusti na nas dažd sumpora i ognja.

Ma kako nas nije sramota?

Lipo naš Saša uspoređuje ove koji su nan došli iz daleka sa oviman ča ih jemamo doma. Interesantno kad je rič o grubin stvariman onda naš Saša govori o njiovin vršnjaciman iz "prijatejske Hrvatske", a ne iz Dalmacije. Tot se vidi širina pogleda.

Uvik je dobro kod ovakvih tema udrobit koju stvar iz Biblije. Ne mora to bit baš Novi Zavit, more i Stari. I evo ti na Adama i Eve. Znamo koju su oni tirali modu kad su se oblačili, pa ča onda jema loše u tomen da se tako obučijedu i ovi naši gosti. Mi smo bogobojazna i kršćanska zemja i kod nas bi tribalo bit ka u Raju zemajskon.

I je li oli nije 35 u ladu? Najboje da meknu kularine i krinoline. A?

I mogli su pit čaj. Oli kamomilu.

I sad bi mi (jo' koji smo mi nesriknji svit) otin čedniman, ča nećedu pit čaj oli kamomilu, tili metnit kularine i krinoline, potirat' ih ča.

Deremo se, vičemo na nji': „Ajte doma, odaklen ste došli. Ajte doma seksat se po javnin mistiman, bauljat, rigat, galamit...“

Jema naš Saša ijadu puti prav'.

I za prav mu dajedu i judi ča ga fermajedu po ulican. Bidni naš Saša, triba mu baranko dvi ure za doć od Rive na Pjacu, jerbo ga iznervozirani svit fermaje.

Panika je. Svit se je pripa.

„Odu li nam mladi, gotovo je.“ govoridu Saši. Ma onako sve u tiho. Šapju. Skoro da mu na mote sinjaju. To mu govoridu „ugostitelji, trgovci, obrtnici svake vele, svjesni da su im bogati Britanci, Amerikanci, Skandinavci, veliki izvor zarade“.

A vidite to je svit koji nije nazadan. Morate priznat oni su uvik isprid nas zatucanih, nas koji živemo još u doba Matije Ivanića i koji se bunimo za svaku glupost. Nisu oni iz „male skrušene katoličke sredine“.

Oni su vidili svita. To su van 'judi o' svita. „Gente di mondo“.

Jema naš Saša miljun puti prav'.

Ma 'ko se to danas „ne valja po cesti, ne zapišava portune i kantune“? Ma danas je normalno da se „koji put i potuku“. Ča bi tribali sada mi ovod u Split činit peticiju poteštatu da potira mlade iz Splita? A, to ča je ubilo jednega profešura na Zrču i jednega momka u Split, to se ne konta s ovin ovod.

Nima smisla, dobro kaže naš Saša.

Samo redarstvo more to rišit. Locirat. Identificirat. Ali ništa apsit i slat u pržun. 

Triba ih kaznit da još dvi šetemane ostanu ovod.

Dok ne potrošu zadnjo šoldo nima doma.

A ne, lipi moj furešt, stoj ovod.

Seksaj se, bauljaj, rigaj, galami. Ali troši.

E, ali mi jemamo ovod u Split talibane. Niste znali?

Zamislite smeta jin ča niki odadu u bade kostim. Je da niki odadu i goli golcati ali Saša je to priskočija. Ko će mislit na sve te sitnice kad prid tebon, kako kaže Saša, gredu gori-doli „čvrsta, preplanula tjelesa“. Išempjalo bi to i većega muškardina, a di ne će našega Sašu. Po ovoj vrućini.

Sad moran citirat Sašu.

„Turizam nije tek zimmer frei, rent-a-car i nabijanje zelenih novčanica u šuštu... On nosi sve poroke ovoga svijeta: prostituciju, kocku, narkomaniju, alkoholizam, huliganizam, a kao posljedicu svega nabrojenog i – nasilje.“

A šta je talibani? Šta je mali lažni čuvari morala? A di ste sad?

Smetadu van ovi gori navedeni poroci, a šoldi, koji ostajedu od svega tega, van ne smetadu, a? Sve van to gre u paketu.

Niste znali? Kako da ne.

Jema naš Saša sto puti prav'. Ijadu puti prav'. Miljun puti prav'.

Neka mladosti. Ne tirajte mladost.

Neka šeta gola. Neka se seksa di stigne.

Neka baulja. Neka riga.

Neka galami.

Važno je kako Saša kaže - VRHNJE!

E, vrhnje, dobro ste čuli.

K vragu moral, rišpet, dostojanstvo, tradicija, fameja, vira.

Vrhnje je najvažnije. Vrhnje je sve. I brez vrhnja nami nima života.

Triba sve dat za vrhnje.

Ceste, banke, vode, otoke.

Obraz i dušu.

I kaže Saša,  drugi će „pobrati vrhnje kad mi nismo znali“.

I to bi bila tragedija. Su' svita. Smak Dalmacije.

A baren mi ovod u Dalmaciju znamo koliko znači kad jemaš vrhnja.

I ča je dobra riba sa dvi tri žlice vrhnja, a?

ŽENA KOJA KASNI

 

ŽENA KOJA KASNI

 

Rekli bi muški šovinisti „a koja to ne kasni?“.

Ali pustimo mi na miru našu svakodnevnicu i pogledajmo što to muči kolumnisticu dnevnika koji nam dolazi iz Dugopolja.

Lenka G. u svojem, kako ga sama naziva, „zakašnjelom mini-nekrologu“ ili „mini epitafu“za jednog od deset najvećih masovnih ubojica koje bilježi čovječanstvo http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html, a riječ je o Josipu Brozu Titu, na samom početku očituje svoju zbunjenost i iznenađenost.

Pita se, onako od srca, pa dobro tko je taj lik uistinu?

Tko je bio taj drug Tito?

I, vjerujte, nije Lenki lako.

Netko ti snažno obilježi tvoju mladost, netko o kome si tako često pisao, pa makar i školske sastave, i sada se čini da su mu našli – „govornu manu“.

Tužno, zar ne?

Evo CIA nešto špekulira kako nije Jugoslaven(dakle nije valjda ni Hrvat) nego da je Rus, pa možda i Poljak. Radili ljudi u gradu McLean, u četvrti Langley, u prijateljskoj saveznoj državi Virginia, nekakve „fonetske analize“, pa ispalo da JBT i nije baš nešto „na ti“ s niti jednim od ovih jezika oko kojih se mi vječno sporimo sami sa sobom, a da ne govorim o sporovima sa susjedima.

Zaboljelo to našu Lenku, uzdrmalo njezine uspomene, jer i njezini omiljeni autori nešto su dvojili koliko je taj lik uopće i bio stvaran. I naša Lenka otkrije da je i ona znala posumnjati u realnost postojanja druga Tita.

Gadno je kada ti se ruše mladenački mitovi.

Eto, priznajem, kada sam doznao da je pravo ime mog filmskog junaka, kojeg sam znao pod imenom John Wayne, u biti Marion Robert Morrison, nije mi bila laka. Noćima nisam mirno spavao.

A Jozo nije niti Srbin, a kamo li Hrvat. Neki tamo Rus. Poljak.

A, neš ti.

U tri retka Lenka sažima biografiju „oca svih naroda i narodnosti“. Je li razlog zaborav ili pomanjkanje novinskog prostora ali eto „spala knjiga na dva slova“.

Međutim od ta „dva slova“ ona naglašava da je JBT (ma bio on i Marsovac) „okuugodna komunistička instalacija“. Ovaj konstrukt vrijedi zapamtiti. Pa i ponoviti.  

„Okuugodna komunistička instalacija“.

Bez komentara molim.

O ukusima, rekoše stari Latini, ne vrijedi raspravljati.

U nastavku dolazi do izražaja prava ženska solidarnost. I neka. Tako treba.

Spominje se „stasita Jovanka“ koja se automatski eskulpira od bilo čega što bi moglo možda samo mirisati na nešto loše. Kaže Lenka, da Jovanka „zapravo nije odlučivala ni o čemu.“

E, da je barem tada bilo feministkinja, ne bi Jozo „sve po svome“.

Ali u biti ma koga bi to bilo briga što Lenka misli o tom liku, da nije narednih redaka. Ma koga u biti „boli uvo“kome to ona piše nekrologe i epitafe, pa makar i zakašnjele, da nije narednih rečenica.

„Operetni komunizam u bivšoj Jugoslaviji kao da je bio kreiran baš po njemu, a u takvome sam provela pola svog životića.“

Operetni komunizam?

Halo? Ima li koga doma?

Operetni komunizam?

Opereta (tal. mala opera) glazbeno je scensko djelo vedrog i zabavnog ugođaja. Obično opisuje uljepšane i naivne životne priče te ljubavne zgode sretnog završetka. U operetama svi se nesporazumi i zapleti uspješno riješe i niti jedan glavni lik nikad ne umire. Operete uvijek imaju sretni završetak.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Opereta

Ne znam u kojem je to komunizmu živjela Lenka ali komunizam za kojeg ja znam apsolutno nikakve veze nema s pojmovima „vedrine i zabave“. U njemu nije bilo sretnih završetaka. I nažalost toliko je glavnih ali i sporednih likova u njemu nasilno umrlo. Bilo na Bleiburgu, bilo na Križnim putovima, bilo da su bačeni u tenkovske rovove, bilo u jame, bilo da su pobijeni u kazamatima ili likvidirani bez suda i presude.

Ja u komunizmu ni u čemu nisam doživio „sretan završetak“. Jedino kada je nestao, barem formalno, s političke scene. Nažalost Lenkin „operetni komunizam“ i dan danas je na repertoaru. Pa i u ovakvim novinskim člancima.

Udara Lenka i neke packe komunizmu (zloćo mala komunistička, sram te bilo) glede devastacije Vranjica, Kaštelanskog zaljeva, Dugog Rata, ali sve se to da popraviti i sanirati, dok životi i sudbine koje je uništio taj „operetni komunizam“ ne može nitko ničim i nikada nadoknaditi.

Zaključuje Lenka svoj zakašnjeli „mini-nekrolog“ ili „mini-epitaf“ tvrdnjom da ona pojma nema tko je Tito bio ali eto zna da je bio kum njezinom literalnom uzletu u školskim danima.

Našla Lenka kuma. Ajde neka. Baš lipo.

Ali ako je to uistinu tako što ga ne držiš Lenka doma? 

Sliku njegovu „obisi na zid“, a uspomene na njega „evociraj“ svakog „25. maja“, a nas, molim te, pusti na miru. Poštedi nas svojih nekrologa i epitafa.

Pa makar i zakašnjelih.

I svi mirni i zadovoljni. Ti ga častiš, a mi to ne moramo znati.

Jer, vidiš Lenka, nas muči i sama pomisao, i sam spomen onoga tko je tolikim našim sestrama i braći uskratio „literalni uzlet u njihovim školskim danima“.

Nama Lenka nije do operete, ma ni do opere. 

On i sve oko njega za nas je čista tragedija.

Da, taj Jugoslaven, Rus ili Poljak, kaže Lenka, znao je „živjeti punim plućima“, samo je problem što je drugima to uskratio, bolje reći oduzeo.

I završava Lenka, obraćajući se dragome Bogu, „Bog mu pokoj duši prevarantskoj“.

Ja sam kršćanin i ne osuđujem tog Jugoslavena, Rusa ili Poljaka, ma tko god on bio, jer to pravo vječne osude ima samo i isključivo moj Bog.

Ali osuđujem i osuđivati ću dok sam živ njegove zločine i nadam se i vjerujem da će ga njegova nedjela smjestiti tamo gdje mu je u vječnosti uistinu i mjesto.

Možda te zločine konačno osude i oni koji kasne.

ČESTITKA

Čestitka prof. dr. sc. Mihovila Bioćića, akademiku Josipu Pečariću, kojoj se pridružujem, jer je ona zapravo poslana svim domoljubima: 

Vrlo štovani gosp. Pečarić,  sretan Vam Dan pobjede, ‘’Oluje’’, krune svih hrvatskih pobjeda u našoj povijesti!

  

 

A nisu nam vjerovali jer su zaboravili:

Da je golema svjetska Osmanlijska sila zaustavljena na hrvatskom "kifliću", da je primjerice Napoleon izjavio: "Hrvati su najbolji vojnici na svijetu. Da mi je sto tisuća Hrvata, osvojio bih cijeli svijet!".

Zaboravili su i da su u II. svj. ratu Hrvati bili najbolji borci na obim stranama!

Zaboravili su još puno toga...

Ali, bio je jedan hrvatski sin koji je prepoznao sve to i još više ... i vještinom velikog povijesnog znalca, domoljuba, vojnika i državnika, pokazao je što je hrvatski ratnik! 

Jedan i jedini koji je prepoznao sve dobro i u Starčeviću i Kvaterniku i Radiću i Hebrangu i ...

Bio je to FRANJO TUĐMAN koji je spasio Domovinu i dokazao da je Napoleon bio u pravu!

Dokazao je da su neki drugi bez razloga slavljeni jer nikada sami, za razliku od Hrvata, nisu dobili niti jednu značajniju bitku, niti jedan rat. Ili su jahali s Osmanlijama i borili se s njima protiv nas i Europe služeći im 500 godina, ili nakon što im je cijela vojska istjerana iz svoje zemlje u I. svjetskom ratu, vratili se na krilima Engleza i Francuza ili u II. svjetskom ratu, kada su pred kraj promijenili kokardu u zvijezdu i ponašali se kao i u turskim postrojbama; klali, pljačkali, palili, silovali ...

POBIJEDILI SMO IH,  OLUJNO SMO IH POBIJEDILI!!!

Čestitke svim domoljubima, hvala svim mrtvim i živim braniteljima,  od onih s prve crte do starica s krunicom ...

NAJVIŠE HVALA FRANJI!!!

                                                                                                    Mihovil Biočić