DOLINA ODUSTALIH

Američki film „Dolina nestalih“ (In the Valley of Elah) antiratna  drama Paula Haggisa iz 2007.  temeljen je na stvarnim događajima, a istražuje teme rata u Iraku, zlostavljanja zatvorenika, PTSP-a nakon aktivnog ratovanja, te u svom osnovnom sadržaju,  portretira  lik jednog oca u njegovoj potrazi za ubojicama svog sina, američkog vojnika u Iraku. 

Film počinje tako što otac, također bivši vojnik,dobiva poziv iz vojne baze, u kojemu mu javljaju da mu se sin, nakon povratka iz Iraka u  Ameriku, nije javio na dužnost. Otac odmah kreće u potragu. Vozeći prema vojnoj bazi, prolazi pored jedne škole i ugleda kako se na vrhu jarbola  vijori naopako obješena američka zastava.  Odmah se zaustavi, pronađe školskog domara i objasni mu da mora odmah skinuti zastavu i objesiti je ispravno, jer naopako obješena zastava je zapravo poziv za pomoć. To je znak da je zemlju pogodila nesreća, da Amerika ne može sama sebi pomoći i traži pomoć od drugih…

 

 

Ovog filma sjetio sam se u nedjelju ujutro 1.09. kada sam u radijskim vijestima čuo da je tog jutra Zvonko Bušić počinio samoubojstvo. Kao i mnogi drugi, vjerojatno, ostao sam zatečen, s mnoštvom misli i pitanja.

Što se to dogodilo, jeli moguće da  nije izdržao, jeli to doista svjestan čin ili neki trenutak potpune čovjekove odsutnosti i od sebe i od svijeta?

Je li to možda njegov fatalni, strašni, testament….

Vrijeme prolazi, pojavljuju se pisma, pojavljuje se i ta Platonova pećina, pojavljuje se konačna slika potpune i definitivne razočaranosti i očite nemoći da su odupre nepostojanju svake nade.

Pada mi na pamet Boris Maruna, koji je već davno, u jednoj svojoj pjesmi o domovini, o Hrvatskoj, napisao:

     

Bilo je lakše voljeti te iz daljine…

Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub

Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla

Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja

Kao pred kakvim istinskim proglasom propasti

A nekad je ljubav bila čist i doslovan

Doživljaj samoće…

                                                                                                                                                  

Pa ipak, nakon svega, ostala su ona neodgonetljiva pitanja: kako je moguće da čovjek nalazi snagu i smisao za život gušeći se trideset i tri godine iza debelih rešetaka američkog zatvora, a  izgubi sav smisao i svu snagu za život u samo pet godina udišući slobodu svoje vlastite domovine.

Ali sva ta pitanja i čuđenja nad strahotom događaja su zakašnjela.

Jer hrvatska „dolina odustalih“ puni se već odavno.

Statistika o onima koji su, u ovoj zemlji,  jednom zauvijek odustali, strašnija je od bolnog trenutka. Po tim statistikama, u Hrvatskoj se svake godine ubije između sto i sto dvadeset branitelja. Do sada, u Hrvatskoj je više od dvije tisuće branitelja počinilo suicid.

Imali smo više od dvije tisuće razloga za pitanje: zašto nam se to događa?

Je li moguće da je u ovoj zemlji  strahota razočaranja tako silno velika da od života odustaju baš oni koji su taj život najviše željeli?

Zašto je netko tko se radosno zagrlio sa svojima, sretan što se s bojišta vratio sa svim svojim udovima, bez šrapnela jugoslavenskih narodnih granata u tijelu ili četničkog metka u potiljku, nakon pet, deset i dvadeset godina, zabrtvio sve prozore i vrata i pustio plin, zategao vlastitu omču, stavio bombu pod trbuh ili gledajući samog sebe u ogledalu izgovorio: „ništa ovo ne vrijedi“, i sprašio si metak u sljepoočnicu.

Ali nisu svi ti ljudi odustali od smisla. 

Oni su odustali jer smisla više nije bilo, jer se ugasio pred njihovim  očima.  Smisao,  vjera u uređeno društvo jednakih ljudi, zakonitost života,  red, entuzijazam, nada…sve je potrošeno, isisano  iz svih njihovih sati, pobrisano iz svih njihovih dana, prekriženo na traci vremena u kojem su trajali,  i sve to je zamijenjeno interesom.                                                      

Hrvatska je postala zemlja kroničnog nedostatka smisla, zemlja neprepoznavanja vrijednosti i vjere u istinu.

Hrvatska je zemlja u kojoj se smisao održava na životu još samo po nekoj inerciji: radi se, skrbi se, živi se…živjet se mora…

Ima ih previše koji su stavili točku i rekli: „e pa ne mora“!  

Sva ta samoubojstva branitelja, u konačnici i samoubojstvo Zvonka Bušića, govori o raspadu jednog društva koje je nekad, u svojoj srži, u razlogu svog postojanja, u svom temelju imalo jedan san. 

Ovo je društvo svoj san ismijalo, izrugalo, ovo je društvo svoj san pr(o)edalo „bez ispaljenog metka“.

Zato neki već dvadeset godina ispaljuju metke u sebe.

Jesmo li se ikad upitali: jeli itko, ikad, brže potrošio svoj san, svoj smisao, svoj ljudski razlog… od Hrvata?!

Ali, nemojmo tražiti od politike, od vlasti da se to pita i na to odgovara.

Kad bi vlast, bilo koja, sebi postavljala takva pitanja, nikad ne bi bila vlast. Vlast se ne bavi smislom, već interesom. A kad vlast ostvari svoj interes, čovjeku ostane samo frustracija i razočaranje.

Kada bi se kojim slučajem, barem upola manjom brzinom kojom se sada štancaju ploče s dvojezičnim nazivima institucija u Vukovaru, pristupilo rješavanju slučajeva silovanih vukovarki koje dvadeset godina čekaju na nekakvu pravdu, možda bi njihove vječno otvorene rane manje krvarile.

Kad bi se stvari u ovoj zemlji događale s minimumom ljudske sućuti, umjesto s maksimumom birokratske bešćutnosti  ili ideološko-stranačke bestidnosti, možda bi u ovoj zemlji bilo više jednakosti nego što bi ih te iste ploče htjele sugerirati.

Možda bi u ovoj zemlji bilo manje rana, ali i licemjerne jednakopravnosti.

I vraćam se sad na početak, na film.

Nakon što otac otkrije svu strahotu koja se dogodila, nakon što njegova sina pronađu mrtva, spaljena, nakon što otkrije da mu je sin u ratu u Iraku bio poznat kao zlostavljač zarobljenika u logorima, nakon što otkrije da su mu sina ubili i spalili njegovi kolege, a vojska sve to skupa pokušala zataškati, nakon što otac shvati da su sva njegova uvjerenja i sve što je živio „otišlo kvragu“, na samom kraju filma, uzima američku zastavu koju mu je sin poslao iz Iraka, odlazi do one iste škole i na jarbol  podiže zastavu.

Naopako obješenu!

Eto zbog te zadnje scene, u tom sam se trenutku sjetio tog filma.

Postoji li itko u ovoj zemlji tko bi podigao  zastavu?

Možda je došlo vrijeme da i mi naše zastave okrenemo i podignemo!  

Ako uopće znamo gdje su nam naše zastave?

Ako ih nismo odbacili i zaboravili negdje u prašnjavim skladištima naših praznih duša.

                                                                       Trpimir Jurkić

NE ZABORAVITE!

Predsjednik Udruge SJP BATT Split Ivica Glavota uputio je medijima reakciju na događaja u Vukovaru i postavljanje ploča na latinici i ćirilici.

 

 

Drage kolege policajci!

Ne može čovjek mirno sjediti i promatrati našu jadnu (a trebala je biti lijepa) Hrvatsku.

Davne 1990. godine, 5. kolovoza, napustio sam osnovnu životnu egzistenciju, posao, i krenuo u san. San o lijepoj i našoj Hrvatskoj. Nisam dvojio, kao i puno njih prije mene, tražio sam neovisnu, demokratsku i samostalnu Republiku Hrvatsku.

Državu uređenu po mjerilima njenog čovjeka.

Kroz rat sam bio dozapovjednik specijalne jedinice policije, sada sam u mirovini i predsjednik sam Udruge specijalne policije BATT Split.

Nažalost Hrvatsku smo ratom morali zaštititi, obraniti i osloboditi.

Mnoge od naših kolega pokopali smo. Dali su svoj život za hrvatski san.

Takav san je i pokojni Zvonko Bušić sanjao, spreman da ga se tretira kao teroristu, postavljao bombe, otimao avione kako bi ukazao na nemogućnost postojanja bez svoje domovine. Takav san ga je održao u trideset-dvogodišnjoj robiji i nije se pokolebao.

I gle čuda!!

Pet godina borbe i života u ovome, što nitko od hrvatskih domoljuba nije sanjao, ubilo ga je.

"Mogao je sanjati hrvatski san ali nije mogao živjeti u Hrvatskoj u ovakvu stanju".

Početkom devedesetih mnogi su u podrumima iščekivali da se i nas, nakon poraza od jugo-soldateske, proglasi teroristima. Točno onakvima kakvim nas je imenovao Yutel i njegov urednik Goran Milić, kasnije vele-cijenjeni urednik na "Hrvatskoj" televiziji.

I tako bi se ponovila priča Zvonka Bušića, samo sa puno više sudionika. I nije on sam. Današnje strukture vlasti u našoj jadnoj grčevito se bore da se Perković i njemu slični zaštite, naravno oni su ugledni građani ove naše jadne.

Danas je na obavijesni razgovor priveden je ratni junak, hrvatski specijalac, danas gospodarstvenik, predsjednik specijalaca veterana rata gospodin Josip Klemm.

Razlog?

Potpora opravdanim zahtjevima Stožera za obranu hrvatskog Vukovara!!!

Nedopustivo!!!!

Za one koji ne znaju Josipa Klemma, radi se o čovjeku koji je bio spreman poginuti za Hrvatsku, u ratu poginuti za svojeg kolegu, danas dati sve od sebe za kolegu.

Takav je Josip Klemm.

Domoljub, pošten, nepokolebljiv, human.

Takvog čovjeka ne damo, a svima vama koji ste se usudili dirnuti u takvog čovjeka poručujemo - ne propitujte našu strpljivost.

Dirate nam u svetinje.

Dragom kolegi, zapovjedniku kojeg su smijenili jer nije poslao svoje ljude na prosvjednike želim samo iskazati svoju podršku.

To su junaci.

A vama, dragim KOLEGAMA POLICAJCIMA poručujem da su ljudi na koje vas šalju oni isti ljudi koji su bili spremni poginuti za sveti cilj.

Nemojte dopustiti da vas okrenu protiv onih koji su pokušali ostvariti davni san.

Bilo bi žalosno da vas iskoriste kako bi ostvarili svoje, sasvim sigurno ne naše i vaše ciljeve.

U što ćete se sutra zaklinjati, što ćete sebi, svojoj djeci i svojima kazati tko su ti ljudi koji su se usudili krenuti opet, hoćete li morati njima lagati, a za kliku koja će se u odsudnom trenutku skriti i ponovno pojaviti da bi nas dijelila.

Budimo opet odlučni kao što smo bili i devedesetih.

I NE ZABORAVITE:

OVI LJUDI NISU, NITI ĆE IKADA BITI TERORISTI U SVOJ DRŽAVI.

 

U potpisu: Predsjednik Udruge SJP BATT Split

Ivica Glavota

 

PRIJATELJ PRIJATELJU

Čuli smo se prije deset dana zadnji put. 20. kolovoza… Teško mi je. Kao grčke tragedije, kao Sheakspearovi spisi. Upoznali smo se u okrutnom američkom zatvoru kada sam ga dolazio posjećivati.  I danas sje sjećam broja na njegpovoj košulji 03941-158. Nikada, nikada u životu nisam stajao licem u lice s idealom, oči u oči. Nikada do tada. Shvatio sam da je drugačiji od SVIH ljudi.

Da svih ljudi. Drugačiji od svih Hrvata.

Da, svih Hrvata!

  

 

Konačno slobodan, moj prijatelj!

Fra Jozo Grbeš

http://www.hrsvijet.net

 

Razgovori nam uvijek bijahu o bitku i vremenu, o klasicima koji svoje prebivanje pokazuju u našem vremenu i uvijek u njegovu govoru o svemu: Hrvatska. Zaljubljen u nju do beskrajnosti misli, ali ona nije bila njegov objekt, nego visina, ideal vrijadan posvetiti mu barem jedan ljudski, cijeli hod. . O njoj je govorio ne kao mi, ne kao oni, ne kao bilo tko… I govor o njoj bijaše mu iznad svih. Bijaše 19. lipnja 2008. kada se vidjesmo zadnji put iza rešetaka Terra Haute zatvora u Indiani u kojem se nalazio slobodan čovjek. Pozdrav nam bijaše “Nikad više ovdje, slijedeći put u Zagrebu”. I bi tako. U Zagrebu se nađosmo na dan njegova dolaska u Hrvatsku, 24. srpnja. Ali prije toga, pamtim jedan telefonski poziv, drugačiji od svih: “Jozo, dali su mi dozvolu nazvati jedan broj. Zovem te da ti kažem da će me konačno pustiti na slobodu 21. srpnja. Idem u Hrvatsku!” Zastadoh u automobilu na autoputu. Trenutak i poziv vrijedni zaustavljanja životnih trčanja. I onda tako uvijek. Dolasci u Hrvatsku bijahu uvijek i vrijeme susreta s njim i Julie.

Bio je i ostao ideal koji nije mogao pomiriti stvarnost jada hrvatskoga s idealom koji je živio. Hrvatska ga nije dostojna bila! Hrvatska ga je svojim cinizmom, mržnjom, jadom, sitnišem ljudskih karaktera razočarala. Svojim ideologijama ponižavala! Svojim malim glavama i velikim pojedinačnim, sebičnim interesima živcirala! Svojim vođama bez pameti i ljubavi, bez idela i smisla, bez bitka i puta, dovodila do pitanja zbilje same. Hvatanjem svojih sjena, trošili su uzaludne dane naroda kojem su stalno zapakirali laži umotane i obojene, a nisu nikada postavljali velika pitanja Istine i Pravde, Ideala i Ljubavi. I to svi, bez obzira na tzv. orijentacije opisane prometnim rječnikom. A on je samo volio Hrvatsku. On nije od nje odustao, nego ona od njega! Grijeh je to hrvatski. Veliki! Bio je original. Drugo nije ni mogao biti jer cijeli život se borio protiv kopiranih duša.

Sa Zvonkom Bušićem su otišli u povijest takvi ljudi! Šteta. Zadnji ideal hrvatski odlazi na Mirogoj gdje ideali čekaju da netko konačno se probudi iz sna hrvatske ludosti, cinizma, privida i shvati da su oni darovali ime svim čežnjama, oblikovali sve snove i vidjeli dalje od svih sjena, zidova i kratkih posljedica velikih misli.

Ljubav nikada ne završi starošću. Ona sagori, izgori, daje se… nemirna je. Jer sve što duboko volimo postaje dio nas! Postajemo mi!

Smrt mu je bila prijatelj. S njom je često bio blizu. Nije joj dopušao da prijeđe granicu, crtu iznenađenja jer je htio čekati Hrvatsku! Tragično je što mu je veći prijatelj ona od Hrvatske. Kada su se konačno susreli, onda iako nam zvuči šokirajuće, čudno, nezamislivo, ali ipak mora biti shvatljivo, jer tragičari idelizma ne ispisuju stranice povijesti samo jednim dijelim, a uživaju drugim, nego do kraja…Ideali i tragedije uvijek idu zajedno I tako ostavljaju najjače pečate.

Mnogi ga napadaše. I to je razumljivo, jer karakteristika je malih duhova da preziru ono što ne razumiju! Male duše brbljaju o ljudima koje ne poznaju i tako  stvaraju priču bez časti koja bi samo na izvorima tražila istinu. Oni su poput osrednjih ljudi koji ispuniše Zvonkinu Hrvatsku, a pričaju samo o stvarima. I on ostade sam! Jer samo velike duše govore o idejama. Zvonko je savršeno potvdio istinitost izreke da je „život najbolje potrošiti na ono što je trajnije od života!“.

Ali proći će i ovo vrijeme. I doći će vrijeme kada će ideali ponovno uskrsnuti. Ja u uskrsnuće vjerujem, jer ono je i bitak besmrtnosti ideala. Na kraju uvijek ostaje samo ljubav, ako to nismo shvatili, ništa nismo shvatili! Žao mi je. Žalimo uvijek samo za dobrim ljudima!

Ali… on je slobodan. Konačno slobodan, moj prijatelj!

 

Fra Jozo Grbeš, Chicago

 

P.S.

Zvonko u brojkama:

Život cijeli:

24,693 dana (67 godina, 7 mjeseci, 9 dana)

Vrijeme zatvora

11,639 dana (31 godina, 10 mjeseci, 13 dana)

Vrijeme “slobode” u Hrvatskoj:

1,866 dana (5 godina, 1 mjesec i 9 dana)

 

BOŽE, OPROSTI NAM ...

Iskreno govoreći, ja bih bio sretan ako moja pisma samo malo olakšaju tešku sudbinu jednomu jedinomu hrvatskomu ratnomu invalidu ili zatvoreniku, jer ako upalim i najmanje svijetlo u samo jednoj izmučenoj duši, i moje osobne patnje time dobivaju još veći smisao. Kadgod umire častan i dobar čovjek, ne samo da umire sretno, nego on u svome životu može podnositi i najteže patnje i stradanja sve dok vjeruje da mu patnje imaju smisao i da nisu uzaludne. S druge pak strane, takav je čovjek nezadovoljan i nesretan i s najudobnjim životom bez smisla.

(Zvonko Bušić – Allenwood, Pennsylvanija, SAD, Studeni 2005.)

 

 

BOŽE, OPROSTI NAM

 

Stisnuo sam mu ruku.

Na Forumu.

U Zadru.

 

Kada sam ih ugledao, Julienne i Zvonka, prije nekoliko godina, kako sjede opušteni, ogrijani lipanjskim suncem, pod nebom ove Hrvatske, i kako uživaju u svakom od Boga poklonjenom trenutku, umalo da nisam odustao.

 

Nije lijepo ometati ljude u njihovoj privatnosti.

Ali takve se prilike ne propuštaju.

 

Prišao sam, nešto sam prozborio i stisak ruke hrvatskog heroja i borca za našu slobodu ostao je utisnut, ne samo u moj dlan, nego ponajprije u moju dušu. Zauvijek.

 

Nisam ni sanjao da će nam se životni putovi dodirnuti u skoroj budućnosti.

I to na samo nama Hrvatima svojstven način.

 

Čitav svoj život dao je Zvonko za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Od toga 32 godine provedenih u zatvoru. Julienne 19 manje. Svi tu bolnu priču znamo u svakoj pojedinosti. Ali njezinu tragičnost, dubinu i veličinu znali su samo Julienne i Zvonko.

 

Zatvor ga nije slomio. Gubitak slobode njegove domovine za Zvonka je bio puno gora stvar od njegove robije. Sanjao je slobodnu Hrvatsku. I, činilo se, da ju je i dosanjao. Ipak Zvonko, uvidjevši svu neslogu svog naroda, pokreće „Hrvatski plamen“. Pokreće ga kako bi okupio ljude kojima je Hrvatski interes ispred osobnog.

 

I onda kreće napad. Sa svih strana.

Zvonka su se bojali. Užasno su ga se bojali.

Znali su da je nepotkupljiv i da nema te žrtve koju nije bio spreman podnijeti za Hrvatsku.

 

U svojim „vlaškim poslima“ kolumnist EPH A. Tomić nasrće među prvima.

 

„VLAŠKA POSLA BY ANTE TOMIĆ Letio ja, a letio sa mnom i Zvonko...“

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/142609/Default.aspx

 

Grubo i primitivno ali prije svega krajnje proračunato, ciljano prema onima kojima je takav pamflet i bio namijenjen. Bio je to znak ostalima neka krenu. Kampanja za diskreditaciju Zvonka Bušića je počela. Nesmiljeno.

 

Nisam mogao izdržati. Reagiram.

 

„ŠTO JE ČOVJEK BEZ ...DOMOVINE“

http://www.dragovoljac.com/index.php?option=com_content&view=article&id=10055:to-je-ovjek-bezdomovine&catid=9:politika-i-drutvo&Itemid=11

 

Na tom „Hrvatskom plamenu“ ovakva današnja Hrvatska trebala je izgorjeti i iz pepela je trebala uzletjeti ona Hrvatska koju svi hrvatski domoljubi sanjaju iz generacije u generaciju.

 

Ali pokazalo se je da samo ekstremno velika nevolja, da samo ugroza opstojnosti naroda, kod Hrvata stvara potrebito jedinstvo. Neprijatelj je to nakon vojnog poraza shvatio i krenuo je malim koracima. Drugom taktikom. Institucije, mediji, javni život, kultura, estrada. Sve je došlo u ruke onih koji Hrvatsku nisu ni voljeli ni željeli. I počeli su nas dijeliti. I razdvajati.

 

A mi? Narod? Što smo mi radili?

Umjesto da budemo sol postali smo bljutavi.

 

Mi smo „sretni i veseli“ odlazili iz dana u dan po svoju novu dozu „kruha i igara“. Brinuli smo da se „zlatnom teletu“ redovito prinose svekolike žrtve. Činili smo sve moguće kako bismo egipatsko zamijenili babilonskim ropstvom.

 

I uspjeli smo. Uistinu smo uspjeli.

 

Svoju sudbinu, sudbinu svoje djece i sudbinu svoje domovine Hrvatske stavili smo u ruke onih koji za jedini cilj imaju ubiti naše snove i naše ideale.

 

Ponukani mojim tekstom kontaktiraju me Julienne i Zvonko. Prihvaćam njihov poziv i pristupam Savjetodavnom tijelu HRVATSKOG PLAMENA. Dogovaramo i prve susrete. Sretan sam. U meni se budi nada.

 

I onda Zvonko odustaje.

Pritisci su bili nepodnošljivi.

Danas, nažalost, odustaje i konačno.

 

Govori se da je u svojem oproštajnom pismu spominjao „Platonovu pećinu“ i da moli za oprost što je sebi oduzeo život.

 

Samo Bog ima pravo suditi.

Suditi će i Zvonku. Mi tu ništa ne možemo.

 

Ali možemo moliti se Bogu.

Moliti se da nama oprosti.

Da nama oprosti jer smo ga mi ubili.

Ubili smo Zvonka Bušića.

 

Mi od 2000 godine na ovamo sustavno dovodimo svojim glasovima na vlast ljude koji su učinili sve da Zvonko poželi vratiti se u zatvor u kojem je proveo 32 godine.

 

Mi smo svojom bešćutnošću prešli preko činjenice da je od 1995. godine preko 2000 branitelja oduzelo sebi život.

 

Mi svojom nezainteresiranošću gledamo kako nam pljačkaju, otimaju i rasprodaju ono što su generacije stvarale kako bi i buduće generacije u tome mogle uživati.

 

Mi svojom nezahvalnošću zaboravljamo što su naša braća u Herceg-Bosni žrtvovala za našu slobodu i kojom cijenom to danas plaćaju.

 

Mi svojom sebičnošću i ohološću odbijamo ujedinjenje državotvornih snaga koje su jedine u stanju vratiti dostojanstvo ovoj napaćenoj zemlji i onima koji je još uvijek vole.

 

Zato smo mi krivi.

 

Zato smo mi krivi za tugu, suze i smrt tolikih domoljuba nakon rata.

Zato smo mi krivi za sustavno nestajanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

Zato smo mi krivi i za smrt Zvonka Bušića.

 

Bože, u svom beskrajnom milosrđu smiluj se našem Zvonku.

Smiluj mu se, jer je bio kršćanin, Hrvat, domoljub.

 

A nama oprosti.

Barem onima koji su u stanju priznati i pokajati se.

 

Tebi dragi Zvonko neka je laka ova napaćena Hrvatska Gruda.

 

Oprosti nam što smo vlast nad domovinom dali lutkarima u „pećini“.

Oprosti nam što smo pristali da oni svojim „kazalištem sjena“ određuju našu sudbinu i sudbinu naše djece i sudbinu naše Hrvatske.

 

Oprosti nam što smo dopustili da nas drže u tami.

Oprosti nam što smo izabrali njihovu tamu „pećine“, a ne tvoje svijetlo slobode.

 

Oprosti nam jer ne znamo (ili znamo) što činimo.