PISMO SUĆUTI

Pismo poslano Josipu Pečariću.

Poštovani, 

od Julienne sam dobila ovo pismo koje joj je posalo mladić iz Zagreba te dozvolio daljnje objavljivanje teksta pisma. S obzirom da je u originalu pisma potpis bio prekriven, nisam ga niti ja u prijepisu imenovala.

S poštovanjem,

Eva Kirchmayer Bilić

 

 

Poštovana gospođo Bušić,

Prošlo je tek nekoliko tjedana otkako je preminuo Vaš suprug Zvonko. Vjerujem kako ste u zadnjih nekoliko tjedana primili mnogo izraza sućuti i poruka, no možda ih niste mnogo primili od 26-godišnjeg mladića, a Vi mi oprostite ako griješim. Osjetio sam potrebu napisati Vam pismo i izraziti Vam još jednom sućut, premda sam to već učinio na Mirogoju.

Ljubav Vaša prema Hrvatskoj i Vašeg supruga ostaju nama mladima spomen na bezrezervnu žrtvu i ljubav prema domovini. I još važnije, ostajete trajni podsjetnik kako je ta ljubav moguća bez obzira na okolnosti. Takvi svjedoci, poput Vas i Vašeg supruga, siju sjeme budućnosti, grade nadu mladima za bolje sutra, danas, kada im je mnogi već u mladosti nastoje uništiti i učiniti od njihove budućnosti i postupaka jedan veliki kompromis.

Zaista, premda je za divljenje sve što ste Vi i Vaš suprug učinili za Hrvatsku, moram istaknuti kako Vašeg supruga nisam prvenstveno cijenio zbog njegove ljubavi prema domovini dok je bio u mojoj dobi. Sve je to hvalevrijedno, no nekako za mladost i samorazumljivo. Vjerujem da je nekako prirodno za mladost tako idealistički gledati na svijet, kako ste Vas dvoje svojevremeno gledali te kako i ja sada gledam. Mnogi mladi tako gledaju.

No prvenstveno, Vaš suprug ostat će velik jer je na isti način gledao i sa 68 godina, jer bi opet za Hrvatsku sa 68 godina ponovio sve to.

Gledati na svijet na isti način kao i kad je čovjek bio dijete ili mladić, imati bezrezervnu ljubav, sačuvati ideale u starosti, znači ostati velik i osigurati si mjesto među prvacima naroda, sačuvati nešto što mnogi na svom životnom putu izgube. Kad pogledamo u povijest, samo takvi se pamte. I zato će se Zvonko pamtiti i ostat će inspiracija mnogim mladim naraštajima, pa tako i meni.

Prema njemu, Hrvatska je bila nepravedna, nije ga uspjela razumjeti, kao što je čest slučaj s velikim ljudima. Premda je dao više nego što je primio, to nam ne smije biti povod za malodušnost. To je samo dokaz kako velik čovjek nema računicu i uvijek daje sve što može, spreman sve izgubiti, vjerujući jedino u ljubav, imajući u vidu što njegova žrtva znači u vječnoj borbi istine i kompromisa. To znači biti čovjek koji može vidjeti dalje od prosjeka, vidjeti mnogo dalje od drugih, proviriti van iz pećine i ne bojati se onoga što susretnete te na kraju ostati primjer onima koji će doći kako bi oni mogli činiti isto.

Takav je bio i Zvonko.

Uz izraze sućuti šaljem Vam jednu olovku.

Ona je više simbol, nego što je, vjerujem, Vama stvarno potrebna. Ona izražava moju nadu da Zvonkova priča još nije gotova i da je možda ostalo na nekom papiru mjesta za još malo priče. Vi ćete to najbolje znati. Danas možda nije više potrebno otimati avione kada imamo pravo na slobodno izražavanje, stoga vjerujem da Vam šaljem nešto moćnije od bilo kojeg oružja. Ovom olovkom možete stvarati riječi, njome naći mir, uzburkati duhove, nastaviti svoju i Zvonkovu borbu za bolju i sretniju Hrvatsku, buditi nade te graditi uspomenu na Zvonka i činit svijet i hrvatsku boljim mjestom za život, kao što ste i dosad neprestano činili.

Na kraju, dovršit ću pismo stihovima iz pjesme „Trubač sa Seine“ hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića, koja je kasnije posvećena hrvatskom mučeniku, pokojnom Bruni Bušiću:

 

Pero…ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuje me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

(…)

Šta mi je plaća? Mržnja gmizavaca
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?“

 

Iskreno Vaš,

 

 

OVE SUBOTE 26. LISTOPADA

BUSOVAČA

subota 26. 10. 2013.

 

moje svjedočenje

i promocija knjige

 

SVA MOJA SIDRA

 kino dvorana u 19 sati

 

 

Ne zaboraviti tko smo

 

"Kako ste?", glasila je moja sms poruka tog subotnjeg jutra.

Nakon nekoliko trenutaka primio sam povratnu poruku u kojoj nije pisalo ništa.

Bila je prazna.

Prsti nisu imali snage više pisati, ali volja za očuvanjem blizine bila je neizmjerna. Sutradan nas je maestro napustio. To subotnje dopisivanje bilo nam je posljednje.

Još i danas čitam tu praznu poruku i nisam je uspio do kraja pročitati. Toliko je toga napisano u nutrini njene praznine, kao i u njegovim očima koje su bile zatvorene, ali samo naizgled.

Upravo te zatvorene oči vidjele su sve i osjećale sve. U tom naizglednom mraku stvarao se jedan novi svijet; svijet slike, poezije ili glazbe, u svakom slučaju umjetnosti, koja se oslobađala iz dubine te velike duše pune osjećaja za baštinskim i tradicionalnim. A umjetnost je stvoriti nešto iz ničeg, bolje rečeno iz naizgled ničeg. Jer sve ono što današnji čovjek ne vidi, on je vidio, sve ono što se zaboravi, on je zabilježio, sve ono što je mrtvo, on je oživio.

Bila bi potrebna tri ljudska života za poslušati, pogledati i pročitati sve što je sakupio, obradio, snimio, stvorio i malo bi bilo. Kada bi mu sada, ovog časa, svi počeli zahvaljivati, za sve ono što je  za nas učinio, pa mu zahvaljivali do kraja života, malo bi bilo.

Jer mi ne znamo što imamo, nismo svijesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta, ma iz ničega. Iz ničega su naši stari stvorili nešto, a mi bi iz nečega stvorili ništa. Jer ne vidimo, jer ne čujemo, jer ne osjećamo, jer sanjamo tuđe sne, spavamo budni i prolazimo mimo našu povijest u potrazi za budućnosti koju ne poznajemo. Mi sami sebe spoznali nismo, ne znamo tko smo, koliko vrijedimo i je li uopće išta vrijedimo. Odlazimo od sebe u potrazi za sobom.

I zato nam poručuje "Vrati se čovječe sebi dok još imaš kome". Dok još imaš kome!

Jer tko zna što ćeš sutra zateći na mjestu svog vlatitog napuštanja.

Kad napustiš svoju tradiciju, vjeru, zemlju, pjesmu, običaje, kad napustiš svoje ja, gdje si i tko si čovječe?

Kamo ideš?

"A ne treba nikamo ići, nigdje drugdje tražiti ono što je tu."

Tu u maloj tećici, u malom mistu, u malom čovjeku.

Spoznaj malo i razumjeti ćeš veliko.

To je bilo njegovo geslo.

I sva ta silna inspiracija došla je iz malog jednostavnog stiha, napjeva ili priče naših starih. Trebalo je te male bisere samo iznjeti iz prašnjavih bavula i škrinja staviti ih na dlan i pokazati svijetu.

Pa ako smo i mali na điografskim kartan, ne znači da se ne moramo osjećati velikim. I ako nas svit bude štucigava, znamo šta nam je tom svitu reć. 


Njegova poezija, koju je s ljubavlju pisao, a s posebnim emocionalnim nabojem recitirao, nažalost je vrlo malo poznata široj javnosti. Kao uostalom  i njegov likovni opus sa pretežno sakralnim motivima. Čak i tamo gdje se on čini najpoznatijim, a to je glazba, premalo se poznaje njegovo djelo, izvan domene zaljubljenika u klapsku pjesmu.

Tako se njegovo ime najčešće veže za "Dalmatino povišću pritrujena", naravno sa velikim pravom, ali vrijedno bi bilo zaviriti i poslušati neke druge antologijske pjesme koje su izašle iz njegovog pera tekstom i glazbom kao što su "Zlata jemaš dare primaš", "Namisto molitve ime ti ponavjan", "Intrade san popi", "Kod Lepanta sunce moje" i još mnoge druge, manje izvođene, ali ne i manje vrijedne.


I zato je vrijedno da je objavljeno i javnosti predstavljeno  njegovo životno djelo
"Anima Delmatica", knjiga koja objedinjuje sve ono što smo mi, što je naša povijest, sadašnjost i budućnost, sve što definira naš identitet, a njegov je svojevrsni testament u kojem od nas traži da ne zaboravimo tko smo.


To je neka vrsta dalmatinske biblije, svevremenske kapsule, kojoj se uvijek možemo vraćati, čije retke možemo i ponovno čitati, čiji sjaj vrijeme ne blijedi.

Najmanje što zauzvrat možemo učiniti jest poslušati ga, ne zaboraviti tko smo, ali i ne zaboraviti tko je on, jedan, jedinstveni, neponovljivi, maestro Ljubo Stipišić Delmata.

MIKI BRATANIĆ

(preuzeto s www.dalmacijanews.com)