OVE NEDJELJE!

 

„To vam rekoh da u meni mir imate.

U svijetu imate muku,

ali hrabri budite –

ja sam pobijedio svijet!“

(Ivan 16,33)

Stvari je bitno uvijek nazvati pravim imenom.

Jedino je tako moguće doći do istine. Ako nas zanima.

Hrvatska ulazi u posljednje dane pred svoj prvi referendum koji je iznikao iz samog naroda. Kako se bliži nedjelja 1. prosinca, dan izlaska na „Referendum o braku“, u Hrvatskoj kulminira sraz dobra i zla. Rukavice su skinute.

O tome je riječ.

Na jednoj strani dobro, a na drugoj zlo.

Istina protiv laži.

Ako stvari nazovemo njihovim pravim imenima onda je sve što se zbiva potpuno logično i očekivano. Onda ne bi smjelo biti iznenađenja.

U početku sve se je činilo kao još jedan od tolikih, unaprijed na neuspjeh osuđenih, pokušaja grupe entuzijasta koji će, po našem dobrom običaju, ostati samo pokušaj. Dobar, plemenit pokušaj, ali ipak samo pokušaj. Počeli su se prikupljati potpisi za raspisivanje referenduma koji bi trebao, ukoliko ga narod podrži, u Ustav Republike Hrvatske zapisati da je „brak životna zajednica muškarca i žene“.

Vladajuća nomenklatura inicijativu građanske inicijative “U ime obitelji”, u samom njezinom začetku, nije shvatila uopće ozbiljno. Podcjenjujući inicijatore, a ponajprije narod, kojem bi trebala služiti, vlast je ostala šokirana brojem prikupljenih potpisa. Kada je svima postalo jasno da „neprijatelj uistinu ne spava“ - nastala je panika.

S lanca su pušteni prorežimski mediji i započela je hajka. Do sada neviđena. Svih ovih dana svjedočimo nezamislivoj agresivnosti koja se ne ustručava ni od najprimitivnijih ispada otvorene i nesputane mržnje. Načini i sredstva se ne biraju. Koriste se sva (i to ne mala) sredstva difamacije i diskvalifikacije onih koji su krenuli u prikupljanje potpisa za referendum. Sve to generira mreža anti-kršćanskih i antihrvatskih udruga, političara i njihovih medija.

Apsurdne stvari se događaju. Notorni ateisti citiraju Sveto Pismo, pišu otvorena pisma Svetom Ocu, „škrope“ i lijevo i desno. Vrijeđaju se i izruguju oni koji misle drugačije. Podmeće se. Krivotvori. Izmišlja. Laže se u oči.

Čitava bulumenta „poznatih osoba“, koje je poznatima učinila ova iščašena kultura, unisono hukće protiv institucije braka kao životne zajednice muškarca i žene. Zanimljivo da u tom „paralelnom svijetu“ nema nesuglasja, nema disonantnih tonova. Svi su PROTIV, a u biti svi se boje za svoje pozicije i za svoje sinekure. Lakše je odreći se stava nego honorara.

Svećenike se privodi na informativne razgovore kako bi im se „objasnilo“ što smiju, a što ne smiju govoriti. Javna televizija otvoreno staje na stranu protivnika referenduma, a vlada RH snima video spotove u kojima njezini članovi jasno očituju svoju nezainteresiranost, pa čak i prezir, prema minimalno 750.000 svojih subjekata.

Maske, jedna po jedna, padaju, pa i do jučerašnji „demokršćani“, u strahu od svojih gospodara u Bruxellesu, Haagu i Washingtonu, okreću „ćurak naopako“ i u biti tek sada pokazuju svoje pravo lice.

Premijer bi nas mijenjao. Kako? To još ne znamo, ali slutimo. Njegova izjava „Nije da ne poštujem katoličku tradiciju, ali Hrvatska se mora mijenjati.“ ne ostavlja mjesta nikakvoj dilemi. Moramo se mijenjati. A to onda znači, ako nešto moraš, to će biti „bilo milom, bilo silom“.

Vjerojatno silom, jer „sila Boga ne moli“.

Jedino što se još nije dogodilo, a bilo je za očekivati, jest da predsjednik republike ode u Beograd po mišljenje. Tko zna,možda je i bio.

I za kraj antologijska izjava Vesne Pusić: „Što god mislite, glasajte protiv“.

"O tempora, o mores!"

Pametnome dosta.

Što bi se dogodilo ukoliko na referendumu većina ne zaokruži ZA?

Po kratkom postupku i kroz kratko vrijeme Sabor bi donio zakon po kojem je brak zajednica dviju osoba, naravno neovisno o njihovom spolu. Možda bi komesari duha („mentalni komunisti“) koji vladaju Hrvatskom, želeći se svidjeti svojim gospodarima, odmah donijeli i zakon koji bi legalizirao poliamoriju (višeljublje) i poligamiju (mnogoženstvo), prije Australije gdje se o tome sada na veliko polemizira (Australija je već legalizirala istospolne brakove, a ovo je naredna faza), jer oni poput splitskog gradonačelnika tvrde da “Zakon ne smije blokirati ljubav”.

Možda bi pedofilija, zoofilija i nekrofilija dobile svoj zakonski status, jer i to je kako neki kažu „ljubav“ vrijedna respekta i ozakonjenja.

I kad se mijenjamo mijenjajmo se do kraja.

Ionako su nam priprijetili da se moramo mijenjati.

Ne možemo doduše preduhitriti Belgiju, jer na prijedlog Socijalističke stranke, belgijski će parlament ovih dana raspravljati o mogućnosti eutanazije djece (ukidanje svih dobnih granica) te osoba koje pate od demencije u ranom stadiju bolesti. Da smo se barem ranije sjetili.

Zato možemo ići u korak s Kanadom u kojoj je Vrhovni sud proglasio biblijske citate, koji govore protiv homoseksualaca, ni manje ni više nego govorom mržnje. Kanadski sud donio je takvu odluku nakon što su u javnost puštena dva letka u kojima su jasno označeni biblijski citati koji govore o grijehu homoseksualnosti.

Prvi letak govori o biblijskoj priči Sodome i Gomore gdje su gradovi uništeni upravo zbog tog grijeha izopačenosti.

U drugom letku koji je usmjeren protiv zdravstvenog odgoja u školama, gdje se djecu potiče na učenje o homoseksualnosti kao o normalnoj spolnoj orijentaciji, korišten je citat iz Svetog Pisma: »Sablazni ne mogu izostati. Ali teško onome od koga dolaze! Bolje bi mu bilo da mu se mlinski kamen objesi o vrat, i da ga bace u more, nego da sablazni jednoga od ovih malih.« (Luka 17,1-2)

Ovaj biblijski citat proglašen je govorom mržnje te je letak zabranjen.

I citat „Voli grješnika, mrzi grijeh“ također se ne smije upotrebljavati u kanadskoj javnosti. Pretpostavka je da bi trebali voljeti grijeh. Ništa čudno.

I nakon ovih primjera čovjek kao da čuje zastrašujući Borgov glas („Zvjezdane staze“) koji govori: „Vaša kultura će se prilagoditi kako bi nam služila. Otpor je uzaludan.“

Zašto ovakva silna hajka na referendum i njegove pristalice?

Zašto ovakva paranoična mržnja prema svemu što je povezano s vjerom, i to ne samo kršćanskom, jer referendum podržavaju i muslimani i židovi?

Odgovor je jednostavan.

Sotoni je netko stao na put. I otvorila su se „vrata pakla“.

Na tribini o braku u Omišu profesor Matko Marušić reče: „Hrvatska je ostala zadnja zemlja koja može spasiti svijet! Svi najveći su pali. I Španjolska i Brazil, a mala Hrvatska još jedina pruža otpor ... Ako sotona ipak nekim čudom pobjedi, časno ćemo primiti poraz i otići u povijest kao narod koji je pružio najveći otpor nastranosti.“

Netko je rekao sotoni – NE!

Dalje ne možeš!

I to je rekla mala Hrvatska. Stala je ta mala, ali i odlučna, ali i hrabra Hrvatska, sotoni na put, i logično da je sotona podivljala. Upregnula je sve svoje, ne tako male snage, sve svoje šegrte i kalfe, sve svoje saveznike i vazale, sve svoje dužnike i sluge, ne bi li ostvarila svoje ciljeve zla, a jedan od njih jest uništenje braka kao životne zajednice muškarca i žene, a to bi onda značilo smrt obitelji kakvu nam je Bog dao.

U jeku kampanje za legalizaciju istospolnog braka u Argentini 2010. godine Jorge Mario Bergoglio, tadašnji nadbiskup Buenos Airesa, a danas papa Franjo, će između ostalog napisati:

“Argentinci će u idućih nekoliko tjedana biti suočeni sa situacijom koja je smrtna opasnost za obitelj. Riječ je o zakonu koji će legalizirati gay brakove. Identitet obitelji i njezin opstanak su ugroženi: otac, majka i dijete. Život tolike djece koja će biti diskriminirana zbog nedostatka ljudske zrelosti koje im je Bog odlučio podariti kroz oca i majku, također je u opasnosti … Nemojmo biti naivni, nije riječ o običnoj političkoj borbi ... nego o potezu oca laži koji želi zbuniti i prevariti djecu Božju”.

A Isus će sotonu nazvati baš tako „Jer je lažac i otac laži.“ (Ivan 8,44)

Ove nedjelje svjedočimo koliko smo, ne mrzeći nikoga i ne ponižavajući nikoga i ne sudeći nikomu, vjerodostojni u obrani svojeg dostojanstva, svojih i budućih obitelji, svoje vjere.

Svjedočimo koliko smo Kristovi.

„Kad je vrijednost obitelji ugrožena … mi ćemo ustati!“ (Ivan Pavao II)

Zato ustanimo!

 

»Niste li čitali da je Stvoritelj u početku

stvorio čovjeka kao muža i ženu

i rekao da će muž ostaviti oca i majku

i prionuti uz svoju uza svoju ženu,

i njih dvoje bit će jedno tijelo?

Oni dakle nisu više dvoje,

nego jedno tijelo.

A što je Bog svezao,

čovjek ne smije rastavljati.“

(Matej 19,4-6)

 

 

preuzeto www.hrsvijet.net

Poradi predstojećeg referenduma o braku kao zajednici muškarca i žene na koji moramo izići i zaokružiti ZA, a još više poradi ideologije smrti koju propagira protunarodna, rigidnim jugoslavenstvom zatrovana hrvatska politička vrhuška, a najviše zbog sitnog i nesretnog čovjeka koji nigdje i ni u čemu ne pronalazi mira i ljubavi pa ih nikome niti ne može dati, ministra Željka Jovanovića, donosim zanimljive činjenice o najpoznatijem svjetskom ateistu, prof. dr. Anthony Flew-u (1923 – 2010) i njegovoj knjizi koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

 

Naslov knjige je: „Priznajem: Postoji Bog! – Kako je najortodoksniji svjetski ateist promjenio svoj stav“ (u originalu: „There is a no God, How the world s most notorious atheist changed his mind“ – 2007.) i još nije izišla u Hrvatskoj.

 

 

autor: Zoran Meter

 

 

 

 

Samo je jedan znanstvenik u povjesti ljudskog roda nazvan „ikonom ateizma“ i „prvakom ateizma“, a radi se o gore navedenom dr. Antony Flew-u, profesoru filozofije na najeminentnijim svjetskim sveučilištima. Isti je autor mnogih knjiga koje niječu i Boga i religiju, a najpoznatija od njih jest „Bog i filozofija“ koja je doživjela brojna izdanja.

 

Zbog znanstvene i intelektualne karizme dr. Flew je postao idol svim svjetskim ateistima, a njegove rasprave s kršćanskim znanstvenicima bile su omiljeno štivo ateistima diljem svijeta.

 

Procvat ateizma u suvremenom svijetu rezultirao je pojavom velikog broja klubova ateista i za svakog od njih dr. Flew je bio uzor, vođa.

 

Međutim, dogodilo se nešto nečuveno, šokantno.

 

Na jednoj debati s izvjesnim religioznim znanstvenikom, dr. Flew je iznosio svoje od ranije poznate stavove s ateističkim argumentima, a onda mu je taj znanstvenik postavio dva pitanja: „G. Flew, ja u ruci držim Bibliju. Gdje je nastala ova knjiga?“

 

Dr. Flew je odgovorio: „Nastala je u tiskari, naravno.“

 

Sugovornik ga je potom upitao: „U ovoj knjizi se nalazi informacija, što znači da je knjiga nastala u umu pisca, a ne u tiskari. Slažete li se?“

 

Dr.Flew se s tim složio, a onda je usljedilo pitanje na koje nije znao odgovor: „G. Flew, budući da svi živi organizmi imaju u sebi vrlo složenu informaciju zapisanu u genima (o tome se danas naučava već od viših razreda osnovne škole, op.a.) u čijem je onda umu nastala ta informacija po kojoj smo mi baš ti i takvi kakvi jesmo?“

 

Dugotrajna šutnja dr. Flewa bila je šokantna za sve njegove ateističke simpatizere, pa je razgovor skrenut u drugom smjeru, a odgovor je izostao.

 

Punih devet mjeseci nakon navedene rasprave dr. Flew je razmišljao o tom pitanju. Njegov moto, kojim je učio studente tijekom mnogih godina, glasio je: „Treba slijediti činjenice bez obzira na to kamo te one odvedu.“, a te su činjenice profesora Flewa dovele do zaključka kojeg je iznio na tiskovnoj konferenciji koja će izazvati pravi potres u velikom dijelu znanstvene zajednice.

 

Pred brojnim kamerama dr. Flew je izjavio: “Dame i gospodo, poštovani prijatelji. Sazvao sam ovu konferenciju za tisak da vas izvjestim kako sam postao religiozan. Pod pritiskom jasnih i nedvosmislenih znanstvenih činjenica morao sam prihvatiti da Bog postoji. U najnovijem izdanju moje knjige „Bog i filozofija“ pisat će da su sva moja dosadašnja djela pobijeđena.“

 

Zavladao je potpuni šok u svjetskoj ateističkoj zajednici nakon što je ova vijest poput munje protutnjala svim relevantnijim svjetskim medijima.

 

Ali gotovo istodobno krenula je lavina komentara dežurnih ateista kako dr. Flew „nije tako mislio“, kako su mediji „loše prenijeli njegovu izjavu“, pa je dr. Flew bio primoran ponovo stati pred kamere i jasno potvrditi svoje opredjeljenje kako Bog postoji i kako je to znanstvena činjenica koja je jasna i neoboriva.

 

Zapanjujuće je koliko daleko idu ljevičarski neoliberalni mediji da su i nakon njegove opetovane izjave nastavili agresivnu kampanju u smislu da dr. Flew nije tako mislio, da ga „religiozni fanatici pogrešno interpretiraju“ i kako je ateizam jedina i prava istina.

 

Upravo zbog takvog pokvarenog medijskog inženjeringa dr. Flew je i napisao gore navedenu autobiografsku knjigu, u kojoj opisuje svoje odrastanje u religioznoj obitelji, svoje skretanje u ateizam pod utjecajem ateističke literature i dugogodišnji rad na mjestu profesora filozofije na brojnim svjetskim sveučilištima kao najvatreniji promicatelj ateizma u svijetu, do potpunog preokreta pod utjecajem jasnih znanstvenih činjenica.

 

Dr. Flew u svojoj knjizi, kao maestralni filozof i logičar, pokazuje kako je najpoznatiji svjetski evolucionist, dr. Richard Dawkins, potpuno pogrešno objasnio fenomene u prirodi i zloporabio svoj utjecaj profesora biologije na oksfordskom sveučilištu.

 

Knjiga obrađuje i druga pitanja u vezi s odnosom znanosti i religije, i znanosti i ateizma, i predstavlj pravi udžbenik zdrave logike i jednostavnog znanstvenog razmišljanja. Dr. Flew citira biblijski tekst i kaže: „Teško onima koji zlo zovu dobro, a dobro zlo, koji prave od mraka svjetlost, a od svjetlosti mrak, koji prave od gorkog slatko, a od slatkog gorko“. (Izaija 5,20)

 

Razvoj znanosti bacio je potpuno novo svjetlo na bezbrojna čudesa prirode koja potvrđuju da je ovaj svijet stvoren i da nije mogao nastati slučajno kako tvrdi evolucijska teorija. Dr. Anthony Flew hrabro nastupa u obrani onog što je istinito i životno važno, a za one koji su uporni u pobuni i destrukciji ne postoji ni jedan dokaz koji bi ih mogao pokrenuti u pozitivnom smjeru.

 

 

 

A za ministra Jovanovića, našu hrvatsku ikonu ateizma, jedno pitanje na kraju: 

 

"Kada bi pronašli jednu jedinu živuću stanicu na udaljenom planetu, znanstvenici bi tvrdili da su otkrili život u svemiru. Zašto se onda živuće stanice u maternici trudne žene ne smatraju životom?"

 

 

NE ZABORAVI!

Sedam milijuna projektila bačeno je na grad.

Poginulo je 2.500 vojnika, 1.000 civila. Od toga 86 djece, 54 mlađe od 10 godina.

858 djece je ostalo bez jednog ili oba roditelja. 7.000 osoba je završilo u logorima po Srbiji.

 

Ali Vukovar nije bilo moguće poraziti.

Vukovar nije ni mogao pasti, sve dok je bilo živo i jedno jedino srce koje je kucalo za njega.

A tolika su kucala. I kucaju i danas.

Za Vukovar i za Hrvatsku.

 

 

 

1991. godine, 87 dana i 87 noći, Vukovar je trpio svu silinu udaraca agresorske vojske.

Primao je Vukovar udarce, od kolovoza do studenog, kako bi se Hrvatska pripremila za odsudne dane obrane.

Vukovar je primao udarce, ali ih je još jače i uzvraćao.

Od siline udaraca tresla se je zemlja. Podrhtavalo je nebo. Gorjelo je željezo.

Krvarila su sva domoljubna srca razapete Hrvatske.

Hrvatska se je branila u Vukovaru. Na Vuki i Dunavu.

Na Sajmištu. Na Trpinjskoj cesti. Na Mitnici. U bolnici.

Vukovar je bio zadnji hrvatski mostobran koji je svojom opstojnošću osiguravao Hrvatskoj presudne dane u kojima se je Hrvatska trebala pripremiti kako bi mogla stati na noge i kako bi mogla konačno uzvratiti, punom snagom.

Vukovar nikada nije pao. Vukovar nikada nije bio poražen.

Vukovar je razrušen. Raskomadan. Vukovar je iskrvario na Hrvatskom križu.

Sedam milijuna projektila bačeno je na grad. Poginulo je 2.500 vojnika, 1.000 civila. Od toga 86 djece, 54 mlađe od 10 godina. 858 djece je ostalo bez jednog ili oba roditelja. 7.000 osoba je završilo u logorima po Srbiji.

Ali Vukovar nije bilo moguće poraziti. Vukovar nije ni mogao pasti, sve dok je bilo živo i jedno jedino srce koje je kucalo za njega. A tolika su kucala. I kucaju i danas. Za Vukovar i za Hrvatsku.

Zato je netočan izraz koji se koristi za te dane ponosa i slave.

Govori se o „padu Vukovara“.

Ali simboli nikada ne padaju. Njih se pokušava umanjiti, omalovažiti, poništiti, zabraniti, rušiti. Međutim simboli se uvijek, i nakon najsnažnijih progona i udaraca, uspravljaju. I postaju svjetliji i viši i ponosniji nego prije.

Da je Vukovar pao pala bi i Hrvatska. A to se nije dogodilo.

Zahvaljujući baš Vukovaru.

Danas je Vukovar opet pod opsadom.

Na njega se nasrće nesmiljeno kao i '91. godine. Pokušava ga se rušiti. Jednom za uvijek i srušiti. 

Zašto?

Zato jer je Vukovar u stanju opet ujediniti i spasiti Hrvatsku. Vukovar je posljednji mostobran koji priječi potpuni slom i propast Hrvatske države. Ukoliko se Hrvatska nacija ne ujedini oko Vukovara nama, kao naciji slobodnih ljudi, budućnosti nema. Razjedinjene i posvađane lako će nas odvesti u neko novo ropstvo.

Još uvijek ližući rane zadobivene '91. oni su shvatili da u ratu šanse nemaju. Ali za njih je i mir prigoda za rat. Sada s novom strategijom pokušavaju ono što nisu uspjeli agresijom '91.

Sada se nasrće na hrvatski duh grada. Krade mu se duša. I kako samo to oni znaju, sve što čine, čine zaplotnjački, pod okriljem noći. Mučki. Potajice.

Iluzorno je očekivati njihovo odustajanje. Oni od svojih ciljeva nikada nisu i nikada ne će odustati. Oni će, podvijenog repa, kukavički pobjeći pred Hrvatskim vojnikom, ali će polizavši svoje rane, kao bjesni psi opet pokušati. Samo sada na neki drugi način.

Ne treba snagu trošiti na obračun s njihovim snovima i željama. Potrebno je na našoj strani ukloniti tolike „jude“ koji su nas uvijek bili spremni prodati i za manje od 30 škuda.

Potrebno je osnažiti duh zajedništva, potrebno je osigurati da se čuje Hrvatski glas Vukovara. Glas Vukovara koji je za Hrvatsku sveto mjesto u kojem se je u krvavim porođajnim mukama rađala moderna i neovisna Hrvatska.

Država bez simbola i uspomena i nije država.

A Vukovar je simbol nad simbolima.

 

NEŠTO GROMKO I VISOKO

 

Čuj nas, tu smo.

Kraj tebe, zauvijek.

Što ti misliš?

Zar smo takvi da bi te napustili?

Ne brini, dobri ljudi te ne zaboravljaju.

Oni su tu kad ih trebaš najviše.

Kule od karata,

kamen od dukata,

s tobom ćemo graditi.

Ne ostavljamo te, nikada.

Tu smo,

kad god nas trebaš...

 

(Dolores Musić)

 

Vukovar mora biti grad posebnog pijeteta, jer ako odstupimo s ovog posljednjeg mostobrana oni će još jednom okupirati grad. I to ovaj put za stalno.

A mi?

Što mi činimo?

Mi otupljenih i amputiranih osjećaja zajedništva i domoljublja spavamo dubokim snom, dok iz utrobe trojanskog konja noću izlazi neprijatelj. Ne nosi darove nego nosi ploče. Ploče koje su simbol naše konačne kapitulacije.

Tim pločama žele popločati put kojim će neprijatelj još jednom umarširati u grad, noseći svoje zastave i pjevajući dobro nam poznate pjesme. Tim istim putem, popločanim dvopismenim pločama, tada će još jednom iz Vukovara krenuti tužna povorka. Povorka prepuna boli i gorčine. Krenuti će na put bez povratka.

I opet se Hrvatska brani u Vukovaru.

I opet se povijest ponavlja.

I opet nam prijete. Govore nam „da se ne igramo vatrom“.

'91. godine nismo imali oružja, ali smo zato imali srce.

Srce jače od svake njihove vatre.

Danas nam oružje ne treba kao nekada, ali se pitam imamo li još uvijek srce?

Jesu li nam ga možda umrtvili „kruhom i igrama“, pa se skoro i ne čuje?

Jesu li nam ga možda anestezirali? Prije nego li nam ga konačno i iščupaju?

Osjećamo li šum Vuke i Dunava?

Osjećamo li toplinu sunca koje grije naše njive?

Osjećamo li buru u lišću hrasta?

Primjećujemo li grobove onih koji su za Domovinu dali sve?

I bije li to naše srce još uvijek za Vukovar i za Lijepu našu?

Ako bije onda ni ovaj mostobran ne smije i ne može pasti.

Dok je i jedan jedini Hrvat živ.

 

Svima onima koji su ga čuvali

i nad njim plakali,

stavi krunicu u dlanove.

Upali svijeću za Vukovar.

 

(beautiful stranger)

 

 

SVJETLO NA KRAJU TUNELA

Ustavni je sud danas zaključio da nema zapreka za održavanje refeneduma, a odbilo je tri posebna zahtjeva pojedinaca ili udruga koji su tražili ocjenu ustavnosti referendumskog pitanja ili obustavu referenduma.

 

Strahovit političko-medijski pritisak, kojem smo svjedočili prethodnih dana, nije pokolebao suce Ustavnog suda RH.

Donijeli su jedinu moguću pravednu odluku.

Količina mržnje i diskvalificiranja prema potpisnicima zahtjeva za referendum nadišla je očekivanja i najvećih poznavatelja dubine jaza koji dijeli narod od političke i medijske koalicije, koja godinama vlada Hrvatskom.

Toliko pristranosti, neobjektivnosti,  laži i dezinformacija odavno therapy testosterone human growth hormone hgh nije viđeno na javnoj sceni. Mediji su unisono bili na jednoj strani, a svaki drugačiji stav u startu je bio, najprije popljuvan, a onda odbačen.

Sada je dužnost i obveza svakog onog tko drži do sebe, do obitelji, do dostojanstva i do budućnosti ove nacije da iziđe na referendum i na pitanje:

 

"Jeste li za da se u Ustav unese odredba

kojom je brak zajednica muškarca i žene?“

 

Odgovori sa DA!

 

To dugujemo svojim roditeljima, to dugujemo svojoj djeci. To dugujemo sebi.