NA STARO LJETO, 2013.

 

Svršeni su računi ove godine. 

Bila je crna po nas Hrvate. Dobrote ne doživismo nikakove, zla i premnogo ... 

Ne samo ljudi, ne samo Mađari i Austrijanci, i narav se protiv nas urotila, na nas biedne Hrvate. 

Hoće li bolje biti?

Mora jedanput, ta gore ne može biti nego što je sada.

Da se ta crna godina i ljuto završi, padala je danas u Zagrebu tuča.

Vrieme je toplo, vlažno kao u proljeće, sniegu ni traga. 

Mi stojimo moralno i materijalno u blatu.

„Hoće li Bog tom biednom narodu ikada pomoći?“ upitah se često za ovih zadnjih dana godine.

Čovjek gotovo da sdvoji, toliko se pojavilo kod nas kukavica, toliko ništarija i propalica.

Toliko ima lopovštine da te groza hvata. 

Poštenje, dosljednost, karakter, dan danas su kod nas gotovo suvišna pojava.

 

Na staro ljeto, 1880.

 August Šenoa

 

preuzeto www.dnevno.hr 02

Washington Times nas 'popljuvao'

 zbog referenduma o braku!

 

Tekst Washington Timesa nije ništa drugo nego očajni krik umrežene vrhuške homoseksualaca i njihovih nadređenih vođa sada kada vide da njihovi planovi zbog nepredviđenog buđenja ljudi padaju u vodu.

 

  

Wasington Times, cijenjeni američki list, napravio je propagandni tekst o legalizaciji istospolnih brakova u svijetu. Tako je naveo da legalizacija istospolnih brakova dijeli svijet na one napredne i one manje napredne.

Shodno tome ovaj list pohvalio je Brazil, Francusku, Uragvaj, Englesku i Wales kao zemlje koje su učinile ogroman korak u legalizaciji gay brakova u posljednjih deset godina.

No, nakon toga osvrnuo se na zemlje koje su obeshrabrile gay aktiviste tako što su im zabranile brak. Prva na redu je Hrvatska za koju kažu da je referendumom izglasala zakon PROTIV gay braka tj, da je 65% ljudi u Hrvatskoj bilo protiv takve vrste neprirodnog braka.

Dotakli su se i Australije koja je nedavno ukinula pravo na istospolne brakove, ali i Indije koja je uvela zatvorske kazne za gay aktiviste koji u javnosti ističu svoju seksualnu orijentaciju.

Ove zemlje prikazane su kao one koje su napravile korak unazad u svijetu demokracije i  izjednačavanju nadasve liberalnih prava.

Tekst Washington Timesa nije ništa drugo nego očajni krik umrežene vrhuške onih koji sada kada vide da njihovi planovi zbog nepredviđenog buđenja ljudi padaju u vodu. Jednostavno, po agendi, sve vlade svijeta dobile su nalog za izjednačavanje istospolnih brakova sa heteroseksualnim brakom jer je to čin kojim bi se razvodnila obitelj kao temeljna društvena jedinica, samim time i opstojnost ljudskog roda te sigurnost svakog čovjeka na planeti. 

A sve s ciljem lakše podložnosti ljudskog bića manipulacijama usmjerenim protiv čovjeka i njegova opstanka. 

Hrvatska je trn u oku svjetskim elitama jer su, što je sada očito, Hrvati raskrinkali njihove planove i potvrdili svoju dužnost Božjeg naroda u očuvanju obitelji, a samim time i u očuvanju hrvatskog čovjeka.

Hrvatska je zbog svoje hrabrosti postala primjerom mnogim zemljama koje su se nakon nje odlučili na borbu protiv istospolnog braka pa će tako sada kroz mainstream medije biti provučena kao nazadna i primitivna zemlja jer ne znaju kako drugačije prikazati zemlju koja ih je razotkrila; zemlju koja ih je, uz Božju pomoć, preduhitrila.

Unatoč svim propagandnim napadima u Hrvatskoj, Hrvati su pokazali da znaju tko su i koliko su jaki, a ovaj tekst je izraz bijesa i nemoći protiv velikog, povijesno neukrotivog, hrvatskog naroda.

Nesumnjivo, zbog ove prirodne odluke hrvatskih građana na referendumu o braku, zatresla se cijela neprirodna scena prizemnih manipulatorskih 'gmazova' koji će sada učiniti sve da Hrvatsku diskreditiraju, a hrvatski narod na silu unište i ponište uz pomoć slijepih slugana na vlasti.

No, mi imamo nešto što nema nitko; borbenu hrvatsku krv i Boga koji je oduvijek, kroz povijest naše nacije, na hrvatskoj strani.

 

 

ADVENT u SPLITU 2.

Jedni tvrde najbolje je šutjeti i onako se ništa ne može promijeniti.

Drugi govore najbolje je ni u što se petljati, jer što možemo mi maleni protiv „velikih i silnih“.

Riječi su to onih koji su odavno bacili koplje u trnje, onih čiji se  život sveo na najobičniji kompromis, onih koji svojom ravnodušnošću nastoje inficirati što više ljudi u svojoj blizini.

Ali treba govoriti. Ne smije se šutjeti.

Šutnja je zlo. Tko „muči“ taj „dvojicu ne uči“ nego je obična kukavica. Ili ne zna tko je. I čiji je.

Komotne situacije najveća su zamka za čovječji duh.

Zamka koja te zarobi do kraja, i koja te zatoči u tami relativizma.

U tami gdje se samo umire. Doduše sporo, ali sigurno.

Umire se od srama i jada, jer si mogao govoriti, a šutio si.

 

 

Mi uistinu jesmo maleni. I površinom, i brojčano, i razinom BDP-ia, ali to su mjerila kojima nas mjeri ovaj svijet. Mjeri i obilježava bar kodom. Kao svaku svoju drugu robu.

Ali mi roba nismo. Niti smijemo pristati na tu definiciju.

Mi smo „dica Božja“!

I nama se je mjeriti mjerom Oca našega.

Ma koliko god to nekima na živce išlo i oni su „dica Božja“, ali se panično boje te istine, jer su se poput razmetnoga sina udaljili od svoga oca. Nadajmo se njihovom povratku i molimo za njega.

Moj tekst „Deložacija Svete Obitelji u Splitu“ (http://ivicaursic.com/index.php/site-map) bio je poziv na buđenje. Na prestanak šutnje. Bio je to glas jednog od nas „malenih“. Glas koji nije mogao niti je smio šutjeti. Možda su neki pomislili kako je to glas „vapijućeg u pustinji“, ali to je točno jedino onda kada se mi ljudi pouzdajemo isključivo u svoje osobne snage i u „centre moći“ ovoga svijeta.

Ako je naš glas u službi Božje pravde i Božje istine, ako je u službi Oca našega, onda mi nikada nismo sami. Niti bespomoćni.

„Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.“ (Luka 1,52)

Ovog ponedjeljka primih SMS poruku u kojoj je stajalo da je u trgovačkom centru „Joker“, iz kojeg je ovog Adventa deložirana  Sveta Obitelj, iznikao - čitav Betlehem.

I Sveta Obitelj. I pastiri. I Sveta tri kralja. I ovčice. A valjda su se i anđeli pojavili. Doduše samo desetak dana prije Božića, ali kako se ono kaže, „bolje ikad nego nikad“. Nikad nije kasno ako je od srca.

I moje je srce bilo puno. Puno radosti i mira.

Radosti i mira Božića.

Možda za to nije uopće zaslužan moj tekst, kojeg su prenijeli i drugi portali (Croative.net, Dragovoljac.com, HRsvijet.net) ali to nije ni bitno. Bitno je da je netko bio potaknut maknuti bezlični prizor dalekih sjevernih bespuća i staviti pod (sada opet) Božićnu jelku betlehemski prizor sa Svetom Obitelji.

Je li to bio proračunat poslovni potez ili je riječ o grijehu propusta koji je sada ispravljen, ja to ne znam. Ali znam da ću ovih dana opet do „Jokera“, jer volim kada ljudi drže do mojih tradicija i poštuju moje osjećaje. I moju vjeru prije svega.

Jer oni su u mojem domu.

U mojoj domovini.

I red je da me poštuju.

Mene i vjeru moju.

Moj glas je bio maleni glas koji je želio svjedočiti u ime svih onih koji žele da se zna tko smo i čiji smo i koji je imao za zadaću unijeti barem mrvicu dostojanstva i mira Božića u naša ranjena srca.

Ja sam želio biti u miru sa svojom savješću i sa svojim Bogom, jer ga se nisam odrekao i … šutnjom.

I zato šutjeti nisam smio.

A najlakše je bilo šutjeti.

 

„Griješiti šutnjom,

kada je trebalo prosvjedovati,

  čini od ljudi kukavice.“

Ella Wheeler Wilcox

ADVENT u SPLITU

Jedna od najvećih atrakcija svakog prosinca u splitskom trgovačkom centru „Joker“, godinama je, od njegovog otvaranja 2007. godine, svakako  betlehemski prizor Svete Obitelji ispod velike božićne jelke.

Mali Isus, Marija, Josip, zatim pastiri i ovčice. Sve je bilo tu. I sveta Tri kralja sa svojim devama. I darovima. Prizor je imao tradicionalni štih. Nalikovao je „betlemima“ kakvih se sjećamo iz dana naše mladosti. Ni traga nekakvom apstraktnom modernizmu.

Sama toplina. Beskrajna toplina. Prizor koji donosi osmjeh na lice i koji ubrzava ritam otkucaja vašeg srca. Rijetki su bili posjetitelji centra koji ne bi zastali i fotografirali prizor. I sebe uz njega.

Djeca su uživala, a i mi odrasli.

Za razliku od ostalih trgovačkih centara, „Joker“ je, kako se to kaže, imao dušu.

Šest godina. Toliko su izdržale jaslice i Sveta Obitelj. U centru „Joker“.

A onda je Sveta Obitelj deložirana.

Izbačena iz centra.

Istjerana na ulicu. 

 

 

Ako danas dođete u taj trgovački centar božićnu jelku više ne ćete pronaći u središtu prve etaže, jer to mjesto sada zauzima kafić. Monumentalna jelka (naravno ne više Božićna) pomaknuta je sa strane i ispod nje će vas dočekati  velika hladnoća. Polarna hladnoća. Hladnoća koja vas steže ponajviše oko srca i koja u vama najprije izazove nevjericu. Pa tugu.

Ni traga od betlehemskog prizora. Nema ovčica, nema pastira. Ni Marije ni Josipa. Nema više ni Malog Isusa. A ni sveta tri kralja više nisu ni blizu „Jokera“. Zato su tu nekakvi irvasi, sivi i bijeli, i dva polarna medvjeda. I puno nekakve loše imitacije snijega i leda. Imate dojam da je netko počeo aranžirati taj prizor i da mu je ponestalo materijala ili mu se je sve skupa zgadilo, pa ga je doslovno sklepao na brzinu i pobjegao.

U biti stvoren je jedan lažni prizor, poput kulture u kojoj živimo, i koji veze nema ni s našim podnebljem, ni s našim običajima, a ponajmanje s našom katoličkom tradicijom i prije svega s našom kršćanskom vjerom. Sve skupa jako tužno, površno i uvredljivo. Kao da se je netko, s puno cinizma u duši, htio narugati sa Splitom i njegovim stanovnicima.

Centar „Joker“, u vlasništvu lokalnog poslovnog čovjeka Željka Keruma, od početka se je držao tradicije i to je bilo možda jedino javno mjesto u čitavom gradu u kojemu su bile postavljene „jaslice“ u takvoj veličini.

I onda je Željko Kerum ove godine prodao trgovački centar „Joker“. Novi vlasnik promptno je deložirao Svetu Obitelj. Informacije nisu u cjelosti i do kraja potvrđene, ali se govori da je „Joker“ prodan nekom mirovinskom fondu iz Njemačke. U biti potpuno je nebitno tko je novi vlasnik „Jokera“.

Ono što jest bitno to je odnos tih modernih kolonizatora i te Europske Unije, u koju smo uletili kao „guske u maglu“, koji nas tretiraju kao nekakvo „balkansko pleme“ koje se još uvijek drži svojih primitivnih običaja i navika i čije pripadnike bi svakako trebalo civilizirati.

Dakle najprije „ubiti Boga“ u nama, a poslije toga sve će ići puno lakše. I bezbolnije.

Sada je na red došao naš preodgoj. Točnije pranje mozga. Lomljenje kičme. A kad nam mozak isperu i kičmu slome mi ćemo se Boga i sami odreći. Za šaku dolara. Ili eura. Može i kuna.

Ili za prigodni popust od 30%. A može i od 10%.

Dok jedni, na ovaj zaobilazni način, pokušavaju amputirati naše običaje i tradiciju, drugi poput tele-operatera „TELE2“ serijom blasfemičnih video reklama idu još korak dalje. Otvoreno se izruguju sa svim onim što je sveto ovom narodu i do čega drži stoljećima. Pljuju po našoj vjeri i pljuju po nama.

U svoj bahatosti nemaju granica. Isuviše smo malo tržište da bi ih uznemirili naši eventualni prosvjedi.

Za pretpostaviti je da im je mreža antihrvatskih udruga, kojom je isprepletena čitava Hrvatska, kao i domaća politička i medijska peta kolona, dala čvrsta uvjerenja kako je to bezopasna rabota, jer Hrvati su željni „igara“ i spremni su za malo tričave bižuterije odreći se i ponosa i obraza. Pa i samoga Boga.

Jesu li u pravu?

Jedan dio stanovnika ove „terre incognite“ živi u svojevrsnom bolesnom stanju duha, kojeg je Ivan Aralica dijagnosticirao kao „mentalni komunizam“. Njih ništa ne zanima što ima nacionalni naboj, jer njihova je jedina domovina bila bivša država. Njima su te jaslice u „Jokeru“ sigurno išle na živce, i njihovo micanje kod njih je izazvalo neskriveno zadovoljstvo. To su oni isti koji s patološkim zanosom danas žele ozakoniti istospolne brakove i uvesti ćirilicu u Vukovar. Dakle njima Sveta Obitelj u „Jokeru“ ni najmanje ne nedostaje. Dapače.

Jedan dio stanovnika ima svoju vjeru, a ta se vjera prakticira klanjajući se novcu, kapitalu, dionicama ili malo većoj plaći, nekakvom honoraru, napojnici. To su ljudi koji su u stanju sve prodati samo ako je cijena prava. I domovinu, i obitelj, i vjeru, pa ni njima Sveta Obitelj ne nedostaje. Možda im je i laknulo od kada je deložirana iz „Jokera“, jer ih je podsjećala na njihove kršćanske korijene, i bilo im je možda neugodno piti kavu i gledati u Svetu Obitelj, a klanjati se „mamonu“. Sada im je laknulo oko srca. Ne moraju okretati glavu, obarati pogled. Sada su mirni. Irvasi i polarni medvjedi ne će im ništa zamjeriti. Dapače.

A onaj preostali dio stanovnika?

Bojim se da ga čine veliki naivci. Dobrodušni, pošteni ljudi, ali naivni do boli. Vjeruju svemu i svakome. Glasaju za bilo koga. Kupuju dnevni tisak, gledaju neku od nacionalnih TV mreža. I vjeruju toj „tvornici laži“. I tek kada im voda dođe do grla, kada količina laži i obmana, koju sustavno generiraju i serviraju današnji mediji i interesni lobiji, prijeđe baš svaku mjeru, onda pokažu svoje pravo lice. Pokažu da su u njima „geni kameni“ i da se nije pametno dirati u njihove svetinje.

Samo njih treba probuditi.

Zato je ovo poziv na buđenje.

Izlaskom na referendum za brak pokazali smo da nas nije lako prevariti. Nismo spavali i nismo dopustili da se otvori Pandorina kutija. Jer da se je to dogodilo u njoj više, barem što se Hrvata i Hrvatske tiče, ne bi ostala ni slabašna nada. Sva moguća zla izišla bi na površinu i ozakonjena protubožjim zakonima uništila bi budućnost ove zemlje i njezinih stanovnika.

Ljudima koji pripadaju u ovu treću skupinu betlehemski prizor sa Svetom Obitelji, u centru „Joker“, nedostaje. Ali oni u svojoj naivnosti to ne pripisuju sotoni koja ima svoj plan. Oni možda misle da su u pitanju „takva vremena“ i da „tako to mora biti“. Oni gledaju spotove „TELE2“ i vide ovce, a ne vide da taj tele-operater u njima vidi isključivo ovce. Ovce koje treba ošišati. I izmusti. I odvesti što dalje od Dobrog pastira.

U gradu Guelph, 100 km zapadno od Toronta, u Kanadi, u trgovačkom centru Stone Road Mall, nakon 10 godina izbacili su Svetu Obitelj iz centra. I ljudi su reagirali. Pisali su. Nazivali su. Prosvjedovali su. Bojkotirali su centar. I uspjeli su. Ove godine Mali Isus je opet u Stone Road Mall. U gradu Guelph. 100 km zapadnop od Toronta. U Kanadi.

A mi?

Mi šutimo.

Hoćemo li konačno prekinuti tu poslovičnu „hrvatsku šutnju“?

Hoćemo li konačno shvatiti da je ovo naša domovina, i da mi moramo sami odlučivati o svojoj kulturi, o svojem životu, o svojoj sudbini?

Hoće li to biti prije nego bude preksano?

Prije nego „ubiju Boga u nama“?

Prije nego li se, polomljene kičme, sluganski poklonimo pred „irvasima i medvjedima“?

"Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima." (Mt 10, 32-33)

P.S.

Kako čujem, Sveta Obitelj, deložirana iz „Jokera“, ovih je dana ipak našla krov nad glavom. I to u samom Splitu. U trgovačkom centru „City Centar One“.

Kada se je u Splitu prije tri godine otvorio „City Centar One“ vlasnici su u startu ignorirali običaje, kulturu i vjeru nas „domorodaca“, jer mi smo za njih samo to. I potrošači. Naravno. Odmah su se pod ukrašenom „blagdanskom“ jelkom smjestila neka čudna bića sa dalekog sjevera. Od betlehemskog prizora nije bilo ni traga. Od samog početka znali ste da dolazite na tuđi teritorij, bolje reći na „eksteritorijalni prostor“, čiji vlasnici jedino haju za vaše kune, a za vas i za vašu tradiciju nije ih ni najmanje briga.

Sada su „ugostili“ Malog Isusa, Mariju i Josipa. Primili su i pastire s ovčicama. Kravicu i magarčića.

Kažu svjedoci da su tu i Sveta Tri Kralja.

Čak i jedan anđeo.

Je li se to otopio polarni led oko srdaca vlasnika ili je ovo dobar marketinški potez u odnosu na konkurenciju?

Pokazati će vrijeme.