U OVO naše VRIJEME

Prije nego sunce prebaci svoje zrake preko Biokova i ponovno otkrije raskošnu ljepotu otoka Hvara, niz popločane poljske putove čuju se kopita magaraca i mula, zveket mašklina i motika, te sneni razgovor, vrijednih težaka.

Ranom zorom prenose oni iz svojih sela dnevni život u drevni Ager.

Suvremenim rječnikom rečeno za njih je Ager svojevrsni dnevni boravak, u kojemu se umjesto s televizijom, radijom i kompjutorom, druže s lozom, maslinom i smokvom. Njihov "surround" je uistinu multimedijalan, od mirisa, boja i zvukova, sve je ispunjeno i usklađeno onako savršeno kako to priroda već umije. Naravno, danas su maškline i motike zamijenili strojevi, a magarce i mule auta, ali ono malo težaka što je ostalo, nije promijenilo svoj odnos prema polju.

 

 

Kada su drevni Grci naselili otok Hvar, njegov središni i ujedno najplodniji dio isparcelizirali su prema svojim standardima i pretvorili u poljoprivredno urbanu Horu ili Ager.

Od tadašnje izvorne virtualne parcelizacije, koja je zapravo činila samo okvire pojedinih unutarnjih prostora, pa sve do danas, vrijedne su težačke ruke uređivale i iscrtavale konture mikroparcela, slaganjem kamenih gomila, u nastojanju da se dobije plodna zemlja.

Zapravo su te gomile dale potpuni raster te uobličile Ager u veliki otvoreni atelier  zidane umjetnosti.

Specifično za ovu umjetnost jest što se stvarala generacijama i zapravo nikada nije bila završena, a uvijek je bila suvremena. Svaka nova generacija dala bi svoj doprinos u stvaranju čipke gomila i suhozida bilo za ograđivanje međaša, ili za prosto odvajanje od vrijedne zemlje.

U onim zlatnim vremenima hvarskog vinogradarstva, svaki je pedalj Agera bio uređen bolje nego ijedan vrt ili okućnica u nekom od priobalnih mjesta. U onim predjelima u kojima zemlja nije bila bogata za vinovu lozu, obitavali su maslina i smokva. Gotovo da nije bilo polja koje nije imalo malu kamenicu ili bunar, a ona veća su imala i svoje kamene kućice u kojima bi se često okupljali na odmor i ručak.

Ager je uistinu bio cjelodnevni boravak težacima koji bi se tek sa zalaskom sunca vraćali u svoja sela na počinak. Ne samo da su se uređivala polja nego su se uređivali i putevi, oni glavni tj. veliki, kao i oni sporedni tj. manji.

Može se slobodno reći da je zlatno doba hvarskog vinogradarstva bilo i zlatno doba hvarskog Agera.

Ne samo da je plijenio svojim izgledomraskošnog đardina, već je bio ispunjen životom, ljudima koji su svakodnevno živjeli s njim i u njemu, od izlaska sunčanog do zalaza. U to je vrijeme od Agera i u Ageru živjela većina tadašnjeg pučanstva središnjeg dijela otoka Hvara.

Kako je zlatno doba vinogradarstva gubilo svoj sjaj, tako je i Ager polako gubio svoju raskoš. Vinogradi su zapuštani, putevi sve teže bivali prohodni, sve je manje bilo tovara i mula čija su kopita odzvanjala ujutro i u večer, kao i pjesme vrijednih težaka. Bunari su vremenom presušili, a vrata od starih kamenih kućica već davno su zatvorena. Ne samo da je Ager gubio svoj vanjski sjaj, nego je iz njega nestajao onaj svakodnevni život.

U nedostatku čovjekova prisustva i njegovog rada, priroda polako svojim plaštom prekriva sve ono što su ljudske ruke stvarale generacijama. Višestoljetno filigransko urešavanje gubi se i nestaje prekriveno bršljanom, kupinom, trnjem i sve više borom. Nekom neupućenom prolazniku taj zeleni koloplet možda izgleda naočit i umirujući, ali zapravo od njega skriva čitav jedan napušteni svijet. U tom svijetu svaka gomila ima svoju priču, pamti imena onih koji su je slagali, u njezinom se hladu odmarali i pričali svoje priče.

Svaki komad probrane zemlje pamti svoju lozu, maslinu, njihove plodove, te često još uvijek čuva njihove korijene koje bi uz malo ljudskog truda ponovno pustili svoje mladice.

Svaki puteljak pamti one koji su ih nekada čistili i držali prohodnim, te svakodnevno njime hodočastili polje.

Taj neupućeni prolaznik ovako tek prolazi pored nečeg što nijedan turistički vodič ne može opisati. Tek kada vatra ponekad pokaže svoju snagu, te izgori dio prirodnog pokrivača, na tim mjestima otkriju se pocrnjeli rukopisi težačkih ruku u zemlji i kamenu.

Otkrije se čitav smisao Agera; zbog čega je nastao, kako se uređivao i tko su bili oni koji su ga najvjernije služili.

Ipak se može reći da i danas ljudi zaviruju pod navedeni plašt, otkrivaju izgubljeni svijet, prepoznaju njegovu vrijednost i pokušavaju ga držati živim. Stare kamene kućice ili pojate i danas imaju isti patinasti sjaj, te pozivaju ljude u podne u hlad. Odavno zaboravljene masline i smokve spletene bršljanom, još uvijek imaju snage davati plod od kojeg se živi, a loza premda oslabjelih trsova u jematvi nudi slatke plodove čiji se sokovi spremaju postati ono bez čega se ne može; vino. A ničeg od navedenog ne bi bilo bez ljudskog rada, teškog rada težaka.

Tek iz visine može se najbolje uživati u toj umjetničkoj simbiozi zemlje, kamena i čovjeka, koja se još uvijek živa, zahvaljujući ljudskom radu, kojeg je nažalost sve manje.

U svakom godišnjem dobu ta percepcija će biti drugačija, svaki put ćemo moći uživati na poseban, drugačiji način.U proljeće će nas odmarati zelenilo vinove loze, koja se pak u jesen pretvara u paletu smeđih tonova. Zimi se ističu nijanse svježe, tek prokopane zemlje, a ljeto donosi pravu čaroliju boja lavande i ruzmarina.

Vrijedni hvarski težaci bili su i ostali najvjerniji, posljednji čuvari drevnog Agera, njegove sluge i  njegovi gospodari, stilisti i visažisti. Ako oni sklope svoje oči, UNESCO, pod čijom je službenom zaštitom to Starogradsko polje, moći će samo nijemo promatrati kako ga priroda ponovno uzima pod svoje krilo.

 

Miki Bratanić

izvorno objavljeno u listu "Kruvenica"