LANČIĆ OKO VRATA

Na You Tubeu pojavio se video koji je u jedan dan pogledalo više od dva milijuna ljudi, a prenijeli su ga kao zanimljivost i neki hrvatski mediji.

Riječ je o novinarki koja za vrijeme razgovora s gradonačelnikom nizozemskog Kampena, Bortom Koelewijnom, pada u hladnu rijeku.

No, neki tvrde da je video namješten i da je riječ o marketinškoj stručnjakinji.

 

 

https://www.youtube.com/watch?v=TrdUDA0GMQc#action=share

Bilo kako bilo, ali obratite pozornost kako gradonačelnik najprije vodi brigu o svojoj „kadeni“ oko vrata, tek onda nešto govori „utopljenoj“ i tek na kraju joj baca pojas za spašavanje.

Njemu se ipak nije skakalo.

Tek je opra' kosu.

 

PROMOCIJA/SVJEDOČENJE VJERE

 

ako PUTUJEŠ, a PUTUJEŠ

Život nije nešto što dolazi pred nas i gdje su nam ponuđeni jasni i jednostavni odabiri.

Uglavnom je život jako izneređen biznis.

Toliko je toga u životu jednostavno bačeno na nas i to u jednoj suludoj brzini da naši odabiri u svemu tome prođu relativno nezapaženo.

Sve se nekako prebrzo odvija. Puno brže nego bismo mi to željeli.

Brzina i životni kaos prisiljavaju nas birati, a naš život ne dolazi do nas spakiran, pročišćen – isfiltriran.

 

 

Soren Kierkegaard je majstor aforizama. Evo jednog.

„Život se jedino može razumjeti unatrag, ali se jedino može živjeti unaprijed.“

Kao ljudska bića mi posjedujemo slobodnu volju.

Mi smo, kako to neki kažu, „slobodni agenti“, koji oblikuju svoj život izborima koje čine.

Birajući!

Sjetimo se koga smo sve birali, pa i izabrali, na političkoj sceni u posljednjih 14 godina. Izgleda da smo zaboravili.

A i osobnom životu.

Biramo dnevno.

Ali postoji kvaka.

Život nije nešto što dolazi pred nas i gdje su nam ponuđeni jasni i jednostavni odabiri. Uglavnom je život jako izneređen biznis.

Toliko je toga u životu jednostavno bačeno na nas i to u jednoj suludoj brzini da naši odabiri u svemu tome prođu relativno nezapaženo.

Sve se nekako prebrzo odvija. Puno brže nego bismo mi to željeli.

Ti naši odabiri/izbori možda i jesu neprimjetni ('ko te više nakon izbora za bilo što pita) ali nas ipak određuju.

Brzina i životni kaos prisiljavaju nas birati, a naš život ne dolazi do nas spakiran, pročišćen – isfiltriran.

On je poput jednosmjerne ulice ili kako veliki Jose Ortega y Gasset kaže: „Život u nas puca izravno, iz neposredne blizine“.

Puca na nas bili mi pripravni ili ne.

Bili mi puni mudrosti ili obične budale.

Bili mi odmorni ili umorni.

Život nas prisiljava praviti odabire/birati i to od trivijalnog do transcedentnog.

I to uglavnom u letu, bez pripreme i bez upozorenja.

I tako se mi putujući i ne stajući formiramo.

I zato se život samo može živjeti – prema naprijed ili (kako ono piše na videu) „forward“, a za mnoge od nas „fast-forward“.

I kada život takvom brzinom „puca“ na nas, često je teško osjećati se kao da činimo nekakove mudre odabire/izbore.

Ili da naš život uopće ima smisla.

I što to onda znači?

Kamo nas sve to vodi?

Što je iza zavoja?

Kako je naš pogled prema naprijed definitivno razmrvljen i kaotičan ova prevažna pitanja zahtjevaju – POGLED UNATRAG.

Kada pogledamo unatrag, u svoju prošlost, možda ćemo vidjeti ono što zovemo Božjom providonosnom milošću. Možda ćemo prepoznati trenutke Božje očinske brige.

Možda je potrebno pogledati život kao neku tapiseriju. Njezin donji dio djeluje neuredno, isprepleteno, besmisleno, ali odozgor sve je u najboljem redu i skladu, estetski predivno.

Sve je u konačnici pitanje perspektive.

U Evanđelju puno toga što Isus kaže može se shvatiti jako nekonvencionalno. Kao pogled „unatrag“ ili kao mudrost „odozdo“.

Isus normalne situacije interpretira iz druge perspektive – posljednji će biti prvi – samoodricanje nas bogati, a samouzdizanje osiromašuje – nježnost pobjeđuje ljutnju – bolje je davati nego uzimati ...

Ali Isus je Bog.

A mali bogovi današnjice žele nas začarati iluzijama kako bismo opet birali, a ne osvrnuvši se na prošlost.

Za kraj još malo Kierkegaarda.

Jedna mala i kratka molitva.

Trebati će nam.

„Bože, podari nam slab vid, slabe oči,

Za stvari koje važne nisu

I oči bistrine pune

Za svu istinu tvoju.“

Ako želimo krenuti na put, prema „sutra“, onda boljeg recepta nema.

 

 

ANTEPRIMA

„Sve što trebam znati o životu, naučio sam od Noine Arke ...“

 

 

1.    Ne kasni na brod.

2.    Zapamti da smo svi u istom brodu.

3.    Planiraj unaprijed. Nije kišilo kada je Noa gradio Arku.

4.    Budi u formi. Kad ti bude 600 godina, možda te netko upita da učiniš nešto stvarno veliko.

5.    Ne slušaj kritičare. Jednostavno nastavi s poslom kojeg treba obaviti.

6.    Gradi svoju budućnost na uzvisini.

7.    Iz sigurnosnih razloga, putuj u paru.

8.    Brzina nije uvijek prednost. Puževi su se ukrcali zajedno s gepardima.

9.    Kada si pod stresom, opusti se i ... plutaj ... neko vrijeme.

10. Sjeti se, Arku su gradili amateri; Titanic profesionalci.

 11. Bez obzira na oluju, kada si s Bogom, uvijek te čeka duga.

 

U OVO naše VRIJEME

Prije nego sunce prebaci svoje zrake preko Biokova i ponovno otkrije raskošnu ljepotu otoka Hvara, niz popločane poljske putove čuju se kopita magaraca i mula, zveket mašklina i motika, te sneni razgovor, vrijednih težaka.

Ranom zorom prenose oni iz svojih sela dnevni život u drevni Ager.

Suvremenim rječnikom rečeno za njih je Ager svojevrsni dnevni boravak, u kojemu se umjesto s televizijom, radijom i kompjutorom, druže s lozom, maslinom i smokvom. Njihov "surround" je uistinu multimedijalan, od mirisa, boja i zvukova, sve je ispunjeno i usklađeno onako savršeno kako to priroda već umije. Naravno, danas su maškline i motike zamijenili strojevi, a magarce i mule auta, ali ono malo težaka što je ostalo, nije promijenilo svoj odnos prema polju.

 

 

Kada su drevni Grci naselili otok Hvar, njegov središni i ujedno najplodniji dio isparcelizirali su prema svojim standardima i pretvorili u poljoprivredno urbanu Horu ili Ager.

Od tadašnje izvorne virtualne parcelizacije, koja je zapravo činila samo okvire pojedinih unutarnjih prostora, pa sve do danas, vrijedne su težačke ruke uređivale i iscrtavale konture mikroparcela, slaganjem kamenih gomila, u nastojanju da se dobije plodna zemlja.

Zapravo su te gomile dale potpuni raster te uobličile Ager u veliki otvoreni atelier  zidane umjetnosti.

Specifično za ovu umjetnost jest što se stvarala generacijama i zapravo nikada nije bila završena, a uvijek je bila suvremena. Svaka nova generacija dala bi svoj doprinos u stvaranju čipke gomila i suhozida bilo za ograđivanje međaša, ili za prosto odvajanje od vrijedne zemlje.

U onim zlatnim vremenima hvarskog vinogradarstva, svaki je pedalj Agera bio uređen bolje nego ijedan vrt ili okućnica u nekom od priobalnih mjesta. U onim predjelima u kojima zemlja nije bila bogata za vinovu lozu, obitavali su maslina i smokva. Gotovo da nije bilo polja koje nije imalo malu kamenicu ili bunar, a ona veća su imala i svoje kamene kućice u kojima bi se često okupljali na odmor i ručak.

Ager je uistinu bio cjelodnevni boravak težacima koji bi se tek sa zalaskom sunca vraćali u svoja sela na počinak. Ne samo da su se uređivala polja nego su se uređivali i putevi, oni glavni tj. veliki, kao i oni sporedni tj. manji.

Može se slobodno reći da je zlatno doba hvarskog vinogradarstva bilo i zlatno doba hvarskog Agera.

Ne samo da je plijenio svojim izgledomraskošnog đardina, već je bio ispunjen životom, ljudima koji su svakodnevno živjeli s njim i u njemu, od izlaska sunčanog do zalaza. U to je vrijeme od Agera i u Ageru živjela većina tadašnjeg pučanstva središnjeg dijela otoka Hvara.

Kako je zlatno doba vinogradarstva gubilo svoj sjaj, tako je i Ager polako gubio svoju raskoš. Vinogradi su zapuštani, putevi sve teže bivali prohodni, sve je manje bilo tovara i mula čija su kopita odzvanjala ujutro i u večer, kao i pjesme vrijednih težaka. Bunari su vremenom presušili, a vrata od starih kamenih kućica već davno su zatvorena. Ne samo da je Ager gubio svoj vanjski sjaj, nego je iz njega nestajao onaj svakodnevni život.

U nedostatku čovjekova prisustva i njegovog rada, priroda polako svojim plaštom prekriva sve ono što su ljudske ruke stvarale generacijama. Višestoljetno filigransko urešavanje gubi se i nestaje prekriveno bršljanom, kupinom, trnjem i sve više borom. Nekom neupućenom prolazniku taj zeleni koloplet možda izgleda naočit i umirujući, ali zapravo od njega skriva čitav jedan napušteni svijet. U tom svijetu svaka gomila ima svoju priču, pamti imena onih koji su je slagali, u njezinom se hladu odmarali i pričali svoje priče.

Svaki komad probrane zemlje pamti svoju lozu, maslinu, njihove plodove, te često još uvijek čuva njihove korijene koje bi uz malo ljudskog truda ponovno pustili svoje mladice.

Svaki puteljak pamti one koji su ih nekada čistili i držali prohodnim, te svakodnevno njime hodočastili polje.

Taj neupućeni prolaznik ovako tek prolazi pored nečeg što nijedan turistički vodič ne može opisati. Tek kada vatra ponekad pokaže svoju snagu, te izgori dio prirodnog pokrivača, na tim mjestima otkriju se pocrnjeli rukopisi težačkih ruku u zemlji i kamenu.

Otkrije se čitav smisao Agera; zbog čega je nastao, kako se uređivao i tko su bili oni koji su ga najvjernije služili.

Ipak se može reći da i danas ljudi zaviruju pod navedeni plašt, otkrivaju izgubljeni svijet, prepoznaju njegovu vrijednost i pokušavaju ga držati živim. Stare kamene kućice ili pojate i danas imaju isti patinasti sjaj, te pozivaju ljude u podne u hlad. Odavno zaboravljene masline i smokve spletene bršljanom, još uvijek imaju snage davati plod od kojeg se živi, a loza premda oslabjelih trsova u jematvi nudi slatke plodove čiji se sokovi spremaju postati ono bez čega se ne može; vino. A ničeg od navedenog ne bi bilo bez ljudskog rada, teškog rada težaka.

Tek iz visine može se najbolje uživati u toj umjetničkoj simbiozi zemlje, kamena i čovjeka, koja se još uvijek živa, zahvaljujući ljudskom radu, kojeg je nažalost sve manje.

U svakom godišnjem dobu ta percepcija će biti drugačija, svaki put ćemo moći uživati na poseban, drugačiji način.U proljeće će nas odmarati zelenilo vinove loze, koja se pak u jesen pretvara u paletu smeđih tonova. Zimi se ističu nijanse svježe, tek prokopane zemlje, a ljeto donosi pravu čaroliju boja lavande i ruzmarina.

Vrijedni hvarski težaci bili su i ostali najvjerniji, posljednji čuvari drevnog Agera, njegove sluge i  njegovi gospodari, stilisti i visažisti. Ako oni sklope svoje oči, UNESCO, pod čijom je službenom zaštitom to Starogradsko polje, moći će samo nijemo promatrati kako ga priroda ponovno uzima pod svoje krilo.

 

Miki Bratanić

izvorno objavljeno u listu "Kruvenica"